Moj dnevnik

  Ovih dana se intenzivno družim sa najgorim prijateljem starosti, "zaboravom". To je jedna dugačka i tužna priča, pa bi je rado preskočio. Nažalost mnogima se polako prikrade poput vještog tata i dok se okreneš ostao bez jedne jako važne stvari u životu, a to su sjećanja. Strah me pomalo toga. Zbog toga pišem dnevnik i zapisujem kojekakve zgode kad god nađem vremena ili mi se čine važnim. Eto jučer sam bio na stadionu i rekao kako nikad nisam trčao brze dionice na stadionu. Osim naravno u srednjoj školi, ali to je bilo prije više od četrdeset godina pa se ne konta. Trčao sam ponekad ubrzanja(strides) u sklopu nekog laganog trčanja, zagrijavanja ili istrčavanja. Trčao sam povremeno i uzbrdice koje bi uvijek trebalo trčati prije prelaska na trčanje brzih dionica na stazi. Zapravo sam slagao. Ne namjerno, jednostavno sam zaboravio. Sad gledam dnevnik i vidim da sam trčao brze dionice od 200 metara tri dana prije moje prve utrke Zimske lige! Koja sam ja bio budalesina. Što bi rekao Delić na to: "Ljudi pa jeli to moguće"! Ima još "bisera" koje sam posrao na tom svom putu ka katastrofi koja je uslijedila. Dva dana prije trke sam trčao tempo 6 km za 4:10/km. Nebi to možda bilo važno ali nakon maratona koji me totalno devastirao već sljedeći tjedan sam uredno trčao tempo, intervale 4x1600, pa dužinu, opet tempo 5 km, pa piramida intervale 400, 800, 1000, 1200, 1000, 800, 400 sa kratkim oporavkom, još jedna dužina pa za kraj ti "biseri". Onda nije čudno da sam nakon te utrke već zapažao neke probleme oko koljena. Da valjda ubrzam raspad sistema otišao sam tjedan poslije utrke zimske lige trčati polu maraton u Crikvenici. Naravno da tada nisam znao što je to "tapering". Mene je taj izraz podsjećao na ono plastično posuđe "tapware", a zapravo i sa razlogom kojeg sad znam. U tom tjednu između utrke na 5,5 km i polu maratona još sam pritisnuo i odradio u utorak jedno kratko "cut-down" tempo trčanje(4:20, 4:05 i 3:55/km), a u četvrtak jedno trčanje od 5 km koje spada u kategoriju "super junk" sa 3:55/km. Znači malo sporije nego na trci! Evo što sam napisao u napomeni:
 "Opet zbog mraka na stazi nisam mogao pogoditi ritam i išao sam pretjerano brzo. Ponovo se nakon hlađenja javila bol u koljenima. Desno na vanjskoj strani i u zakoljenoj jami, lijevo u medijalnom meniskusu kad jako savijem koljeno"! 
I onda budalo trebaš trčati polu maraton za dva dana. I trčao sam da se sve pušilo, 1:28:48,9(tako kažu precizni švabe koji su mjerili), a Crikvenica nije baš najbrža staza. Svi spominju neke uzbrdice i valovit teren koji ja uopće nisam primjećivao. Jedino mi je Garmin to potvrdio. Kad sam onako polu zatvorenih očiju finiširao zadnji kilometar(zapravo tri kilometra) trčeći 4:02/km, u glavi sam vrtio finiš Kenenise Bekele na Great Northen Run-u, pa sam jado umislio da sam ... šta ja znam i da mi ne može nitko stati na rep. Zato sam umjesto odmora već u četvrtak između ostalog već radio "roller coaster" intervale 5 km sa jednim kilometrom brzo i jednm sporo ali sam opet fulao tempo, pa je brzo bilo prebrzo(i brže od 4 min), a sporo je bilo prebrzo u p... materinu oko 4:50.
Sve je zapisano u dnevniku i nikome se ne mogu požaliti kako me zajebala neka zla kob, pa mi je koljeno nateklo ko buhtla i nisam ga mogao pomaknuti niti pajserom. 
Ali to je bilo tek sutra dan poslije utrke u Brtonigli na 5,9 km po jako hladnom vremenu. Tri tjedna, tri utrke čak i kad imaš manje od šezdeset nije baš, baš ... Da nema dnevnika još bi laprdao kako nemam sreće sa koljenima i slično. I to što sam pisao opet mi nije pomoglo već nekoliko mjeseci nakon povratka. Valjda je bilo pre kratko i nisam pomislio da je to bio znak. Ali nakon ovolike pauze koja je uslijedila nedugo poslije, sad ga listam i čitam često. Ne treba baba Vanda da mi kaže. Znam sve kako će da bude ali ipak volim malo počačkati mečku. Nema veze važno da je zapisano u dnevnik. Evo uredno zapisujem trening od juče: 
"10x200 za prosječno 39 sek sa 200 m laganog trčanja između(1:30), ... bol od išijasa pojačana na prvim dionicama ... ujutro manja bol i krutost u desnom listu, pojačana bol u lijevoj tetivi aduktora i unutrašnjoj strani kuka". 
Poslje su uz pivce za Draženov rođendan neki komentirali kako smo ja, Ljubo i Dražen najbrži matori trio u Puli. No ja sam u glavi brzo izračunao da je to sporije od onoga što sam trčao kao srednjoškolac čak i na 5 hiljada! Nisam se usudio to reći da ne kažu kako kenjam klanfe ali je nažalost točno. Jebo te koji je to bio sprint. Mislio sam da se raspadam, a "vukao" sam se sporije od tri minute po kilometru ... o mladosti moooja. To sa bolovima je već stara shema i ako bol prođe do sutra idem dužinu jer u nedjelju neću moći.