srijeda, 13. srpnja 2016.

Bolje biti pijan nego star

  Iako stalno govorim svima pa i sebi: "ima vremena", uporno ka tovar u zadnje vrijeme radim sve suprotno. Moja osnovna osobina sa vrlo utemeljenim čak i geneološkim motivom, je bila neka vrsta usporenosti i možda naznaka strpljenja. Ćaća mi je "lala", a mati dalmatinka. Mislim da nema baš puno sporije kombinacije na ovim prostorima. Moja sestrična iz Beograda kaže da smo svi ovdje(tu misli na primorje) totalno "iskulirani". To je zato jer stalno gledamo more. Nju pogled na zgradurine i gužvu odmah ujutro napizdi za tjedan dana. Postoje naime ozbiljna znanstvena istraživanja koja idu u prilog toj njenoj tvrdnji. Po njima promatranje vodoravnih naročito plavih linija djeluje umirujuće dok promatranje vertikalnih linija razdražuje. Prema mom ranijem filozofskom usmjerenju više sam naginjao istočnim misliocima ili zapadnim koji su svoju misao crpili sa sličnih, istočnih izvora. Sa druge strane tehnika i znanost su uvijek bili prejako sidro koje nikad nije dozvolilo da se otrgnem u neke idealističke vode. Nikad nisam vjerovao, a želio sam sve znati. Možda sam zbog toga sad tako nestrpljiv jer svako novo saznanje me odvelo u još veći labirint pitanja na koja je sve teže naći odgovor. Isto mi je u tehnici od koje živim. Postalo je teško i preteško, svaki mali pomak sada zahtjeva sve veći trud.
Jednostavno tehnologija me pregazila ko bemv...lje žabu. Ne vjerovanje je i dalje previše snažno i jednostavno nemam izbora nego pokušati odgovoriti na ta silna pitanja koja me još muče. Kad je trčanje u pitanju tu sam čini se najtanji ili možda zbog toga što trčanju pridajem previše važnosti to samo tako izgleda. Osjećam promjene koje se dešavaju sa dolaskom godina, a neke čak i vidim, iako mi je vid sve slabiji. To valjda nešto i kompenzira. Jedno je kad te nešto smeta, kao recimo vid, bore, ili poneka sijeda. Bez vezne stvari po koži koje ničemu ne služe osim da nas podsjete kako takve pizdarije postoje i negdje unutra. Izgleda da tamo čine nešto više
frke nego što samo smetaju. Stalno postavljam pitanje jesam li već prošao vrhunac u prvoj godini mog trčanja ili mogu polako napredovati sljedeće dvije tri, a možda i pet godina. Dali se onih pet godina trčanja u osnovnoj i srednjoj školi kontaju. Uzimam razne primjere, razmatram, analiziram, a odgovor se čini sve dalji i dalji. Čak se dopisujem sa nekim trenerima ali oni naravno nude neko svoje rješenje ali ne i odgovor. Pa i ja to mogu probati ali da ne bude: "jedan je probao pa se usrao". Izgleda da će tako na kraju i biti. Za ilustraciju nestrpljenja jučer sam usprkos vrućini i zaključku kako je bolje da otrčim nešto lagano pa odem na more ipak trčao one cruise(tempo) intervale 5x1000 m sa 200 m laganog trčanja između. Na kraju to i nije bilo tako strašno iako smo zbog Ljube trčali brže i malo pokvarili dobar trening. Zadnje dvije sam ga pustio na čelo i on je tempo spustio toliko da je Draženu u jednom trenutku zasvirao alarm srčanog monitora pa sam ga prisilio da pusti Ljubu k vragu i trči sa mnom malo polakše do kraja. I usprkos kočenju taj zadnji kilometar je bio 4:08, a trebali smo trčati oko 4:15 koliko nam je trenutna forma za tempo trčanje. Zbog temperature trebalo bi još i smanjiti bar četiri pet sekundi, a ne pojačavati. No takav je Ljubo, gine na treningu ali nikako da istrči polu maraton ili maraton na tom nivou. 
I on je nestrpljiv jer nije uspio spustiti maraton ispod 3:30 pa sad misli isto kao i ja da mu istječe rok trajanja. Iako i on ima neke godine on ih je bar istrčao pet prije tog najbržeg.
Jutros osjećam neke posljedice ovih neplaniranih izleta u brže trčanje i ponovo me brine pojačana bol oko aduktora tako da su kruti zglobovi ujutro bili u drugom, trećem planu. Danas kažu da dolazi neka promjena, a jutro je počelo sa velikom sparinom i nažalost odlaskom na groblje po ne znam više koji put ove godine. Ovaj put nije netko mojih godina ali svejedno ni dvadeset razlike više se ne čini tako puno. Samo se nadam neću morati skoro nekom svom kolegi trkaču jer mi je to sada jedino sveto utočište u kojem ne vidim tu zlu slutnju starosti i to me tješi. 
Dok tako stojim usamljen između visokih zidina starog dijela groblja i ušiljenih krošnji čempresa osjećam kako niz kičmu curi poput curka iz kazana kad se peče rakija. Čak zamjećujem kako uopće ne hladi već mi se čini da još više grije. Zrak se ne miče ali je ispunjen preglasnim zvukom zrikavaca i žamorom ljudi. Ne razabirem ništa doli poneki suvisli slog i povremeni ... amen. Misli su mi ionako odlutale sa tog turobnog mjesta na moje isto tako pomalo turobno mjesto. Razmišljam o tome kako sam prečesto sa trendom ubrzavanja u posjeti groblju i koliko zapravo još imam vremena. Na što potrošiti, znati ili vjerovati. Nekako mi se čini da jedno i drugo slabo kohabitiraju. Ili blago rečeno: "vole se ko zadružni konji". K vragu i starost! U četvrtak sam odlučio testirati išijas na brze kratke dionice i to na stadionu jer poslije treninga Dražen časti za svoj rođendan. Pa kud puklo da puklo valjda mogu i to probati. Ako zanemarim uzbrdice koje trčim češće to će mi biti prve brze dionice od srednje škole. Valjda ću ih preživjeti bez da polomim ovjes.
Ovaj vikend moja prijateljica i friška trkačica ima rođendansku feštu. Opet u subotu i opet u Ližnjanu. Znači treba preživjeti još jednu dužinu rano ujutro, a onda ću se nakon kupanja i roštilja napiti i opet blejati u Mliječni put. Opet će mi se činiti da je sve kao treba. Sve je veliko, daleko i mistično baš koliko treba da bi bilo jebeno zanimljivo. Ma bolje biti pijan nego star ...   

Nema komentara:

Objavi komentar