U nedjelju ujutro sam pokušavao zbrojiti i ustanoviti koliko će taj malo oštećeni palac podnijeti trčanja. Prošlo je manje od 24 sata od kako sam ga ozlijedio i ujutro je bez obzira na sve tretmane kojima sam ga podvrgao ipak bio vraški bolan. Za probu sam obukao najkomotnije stare tenisice iz 2014 godine koje se usprkos davno pređenih 2000 km još solidno drže. Na njima još stoji upertlan čip Ljubljanskog maratona iz 2016 godine, a već tada su imale preko hiljadu kilometara. To znači da ih nisam niti prao! Pošto su jarko žute nikad ih nisam nosio po blatu, kiši ili van ceste već sam samo trčao po asfaltu i atletskoj stazi. Usprkos širini tenisica, zglob palca je bio bolno pritisnut svakim korakom do tržnice. Na ulasku u ribarnicu pored mene je protutnjio kum u tankom Uljanikovom dresu sa uključenom aplikacijom za trčanje. Kad je stao ona ga je robotskim glasom upravo izvještavala o udaljenosti i tempu. Pitam ga kud ćeš? Zar nećeš u jedanaest na simbolično trčanje Uljanikove utrke. Ona je ove godine zbog poznatih razloga otkazana i moguće da je zapravo nikad neće više ni biti. Da doći ću, veli ali prije moram nešto otrčati. Koji kua, tek je bilo devet. Što li će raditi dva sata? Onda sam se dosjetio da i ja redovno trčim dužine više od dva sata samo mi nije bilo odmah jasno da drugi mogu trčati i kad ja ne mogu.
Bio sam malo ljut i tužan jer sam planirao nazvati Ozija i reći kako neću doći. Onda sam se sjetio da sam svake godine imao skužu da ne trčim tu utrku. Jer je tjedan prije Ljubljane, jer sam se ukočio, bio ozlijeđen i van forme i tako svašta nešto, a mogao sam trčati zbog društva. Ja sam siguran da moj kum i neki stariji trkači nisu bili oduševljeni što sam ja izbivao sa te utrke pa su došli na svoje i osvajali medalje u kategoriji. Oni su puno bolji ljudi od toga. Jednostavno stalno sam mislio ima vremena trčati ću. Uljanik je bila moja prva firma, moj prvi susret sa ozbiljnim profesionalnim izazovima. Tu sam svoj hobi pretvorio u posao koji mene i moju obitelj hrani evo više od 40 godina. Kupio sam tri lijepe ribe za ručak kod mame, malo blitve i u hodu do kuće ipak odlučio da trčim sa svojim prijateljima bez obzira na ishod koji me zabrinjavao. Ne smeta me što me tad boljelo. To ionako svakoga dana manje više podnosim. Strahujem da me ne omete previše na utrci za tjedan dana.
Malo nas se okupilo to prohladno jutro, a neki su bili već mokri i promrzli od trčanja dužine prije toga. Zbog toga smo bez previše pompe nakon kratkog slikanja krenuli od porte na rivi prema kraju Uljanika sve uz visoki zid iza kojeg su se više od 160 godina(od 1856 g) proizvodili ploveći divovi i prava čuda tehnike. Trčalo se polako puštajući da oni najstariji koji su istrčali svih 35 utrka Uljanika vode. To je moj bivši(iz AK 3 Januar) i sadašnji klupski kolega Mato i naš nekad vrsni maratonac sad teško ozlijeđen predsjednik kluba Ozi. Uz priču sa svima pomalo nekako sam uspio skrenuti misli sa ozlijeđenog palca i nakon par kilometara u tom 6 minutnom tempu čak sam se ponadao da je to stvar koja će već do jutra biti potpuno sanirana. Uostalom u ponedjeljak ionako mogu uzeti planirani dan odmora bez obzira što to nedjeljno trčanje od 4 kilometra ne mogu smatrati treningom. Nakon rastanka koji je bio vrlo kratak zbog kišice i bure koja je počela opasno hladiti pogotovo one koji su bili već satima izloženi u samo tankim dresovima većinom bez rukava otrčao sam kući sa Draženom i Emirom. To je bilo sve skupa oko 5 km u tempu malo ispod 6 minuta samo zahvaljujući tom zadnjem kilometru sa njima.
Dali je to bila posljedica trčanja ili malo zakašnjela reakcija na ozljedu u ponedjeljak se ipak ukazao mali hematom između zgloba palca i prsta do njega. Jutros je to gotovo nestalo i kad savijam palac bol je neznatna ali još uvijek je bolno ako to radim pod opterećenjem. Zato sam u virtuelnoj dilemi koju ću riješiti tako da je pretvorim u drugu dilemu možda i trilemu ...ha, ha sad sam došao na ono pravo. Trilema je u kojim tenisicama ću trčati kako utrku tako i današnji trening. Opcije su tri. Najnovije Kinavara 8 u kojima se još ne osjećam dobro i previše su uske osim ako ne izvadim uložak. Adizero Adios u kojima sam sigurno najbrži ali još se sjećam nelagode kad sam trčao Zagrebački polumaraton sa upaljenim zglobom palca na desnoj nozi. To je bio horror i jedva sam čekao da završi utrka ali sam zato možda i trčao tako brzo zadnja tri kilometra. Ostaju stare Schecher GOrun 5. One su najmekše, komotne i udobne kao papuče ali su dosta potrošene i ako bude mokro mogao bi možda imati problema. Po težini sve su tu u desetak grama razlike i ispod 300 grama pa me to ne zanima. Mislim da nemam potrebe ništa testirati već trebam odabrati ono što mi se čini da će danas napraviti najmanje štete. Znači ipak danas trčim. Eto ja sam to riješio mnogo prije danskog kraljevića i završetka prvog čina.
Kako će biti sutra ... jedan moj poznanik je jednom rekao na čuvenom puležansko-talianskom ...(da ne objašnjavam previše): "dopo pituremo nero"(pokle ćemo piturati u crno).
Nema komentara:
Objavi komentar