Opasno plivanje

  Samo jako naivan čovjek može pomisliti kako su neke stvari u životu sigurne ili bar malo sigurnije od drugih. Valjda ja spadam u te naivčine, pljugere, pušioničare, ... kako god. Nekako sam zaključio i pretposljednji tjedan prije maratona i uspio odraditi u subotu zadnju još malo skraćenu dužinu u dosta brzom tempu. Još je bilo dosta rano kad sam sve obavio, otišao na tržnicu, kupio što mi je trebalo i obzirom da me majka pozvala na ručak odlučio još malo iskoristiti prekrasan sunčan dan. Doduše malo je bura kvarila dojam topline ali u zavjetrini je bilo kako kažu dalmatinci "ka u gujuici". Razmišljao sam ponoviti prošlotjednu biciklu u kombinaciji sa plivanjem ali možda bi mi to bilo malo previše. Ipak sam se ujutro malo više potrošio. Uostalom kakva sam pegula na bicikli bi moglo biti opasno. Ne ne želim ništa riskirati. Eh da sam ostao na ležaljci na balkonu možda bi se otkačio kakav satelit sa nebesa i satro me dok pijuckam pivo. Ovako sam otišao na plivanje. Sjetio sam se kako mi je pomoglo prošli tjedan nakon dužine. Možda se ponovi isti scenario. Nije mi vrag dao mira i umjesto da odem na Valkane ili Stoju ja sam otišao na Marleru. Iako znam da u Ližnjanu dere bura i sa sjeveroistočne strane Marlere nosi desetine "kajtova" o koje se jedva naziru okačeni i otkačeni momci i djevojke što poput glisera režu krestice valova po kvarneru. Znam da je na drugoj strani zavjetrina ali obala je mjesečev pejzaž sa nekoliko uskih plažica i par zaravni na koje možete staviti ručnik. Naravno nisam samo ja imao te ideje. Kako sam glup. Nekad tamo nije bilo žive duše niti za vrijeme ljeta, a sad je gužva veća nego na gradskim plažama. Nekako sam našao jedno malo mjesto gdje sam se mogao spustiti po gomili blokova stijena odronjenih od obale. Desno od mene je bila oveća grupa talijana koji su pecali sa desetak štapova, a lijevo dvije mlade cure smještene u zaklonjenoj šljunčanoj uvali širine par metara. E tu sam ja trebao biti. J... da sam bio mlađi možda bi se mogao i uvaliti eh... Ovako me od mora dijelilo dva tri odlomljena kamena bloka veličine pola do jednog metra. Oprezno sam prošao to i ušao u vodu. 
Odlučio sam da pokušam baš plivati, a ne samo hladiti noge jer mi se činilo da se od bure more još ohladilo u odnosu na prošli tjedan. Krenuo sam desno prema Medulinu i otočiću Levan oko kojeg sam do prije desetak godina redovito ronio i lovio ribu. Kad sam prvi put pogledao na sat prošlo je deset minuta. Uplašio sam se da će mi biti hladno jer ovdje nema mnogo mjesta za izlazak na kopno i hodanje pa sam okrenuo. Kad sam prošao mjesto gdje sam ušao bilo je opet točno 20 minuta iako sam plivao malo prema struji. Rekoh u sebi to nije niti kilometar hajde da vidim one dvije cure možda su otišle pa se ja preselim tamo. Ništa od promjene komadi su se i dalje cvrljili na suncu i nije mi jasno što potežu toliki put kad se isto tako mogu sunčati i na balkonu. Možda nemaju balkon kao ja. Otplivao sam nazad i zaustavio Garmina koji je pokazao da sam plivao 1173 m u tempu 2:10/100m. 

To je više od 15-20 sekundi na sto metara brže nego uobičajeno plivanje. Nisam siguran kad sam se toliko popravio u plivanju jer rijetko kad koristim Garmina kad plivam kraće od kilometra, a to je uglavnom bio slučaj u zadnjih mjesec dana kako se voda ohladila. Morati ću to nadoknaditi nakon Ljubljane kad obučem odijelo za plivanje. Zapravo moj cilj je do konca sljedećeg ljeta plivati oko 2:00/100 m. 
Time bi se uvrstio u sam vrh plivača u mojoj kategoriji ali možda to nije baš tako jednostavno. 
Ipak je hladnoća učinila svoje i kad sam izlazio tresao sam se kao prut, a klepetanje zubi jedne o druge sam sprečavao umetanjem jezika mada je prijetilo da ga zbog toga pregrizem. Već na prvom koraku preko onih gromada sam izgubio ravnotežu. Lijeva noga je pokušala naći ravnu plohu za zadržavanje tijela koje je već poletjelo naprijed. No nije bilo ravne plohe već je palac bezuspješno pokušao zaustaviti propadanje noge u rupu između dva bloka u koju je noga propala do bedra ali prije toga je nakon palca kamen testirala potkoljenica, a na koncu i koljeno. Pokušao sam nejakom slobodnom rukom uhvatiti rub što nije uspjelo da bi aterirao na podlakticu i na koncu tresnuo malo bradom. Srećom jezik se na vrijeme povukao od zubi. U tom položaju sam ostao par sekundi prvo u šoku, zatim su počeli bolovi, a najjači u vrhovima još uvijek smrznutih prstiju lijeve ruke. Onda se nakon par sekunda javio onaj koji je najviše stradao. Palac, na istoj onoj nozi koja me već dva mjeseca muči. O ... shit. Potekle su mi suze ali od jada, a ne zbog bolova. Pomislio sam to je to. To je sad definitivni kraj ove trkačke godine. Prisjelo mi je grijanje na suncu i uživanje u miru pogleda na plavetnilo Kvarnera. Obukao sam se ekspresno i pokušavao smiriti vozeći do kuće dok se još ništa nije ohladilo. Znao sam da ću tek onda moći reći kolika je šteta. Kako sam bio naivan kad sam pomislio da je plivanje manje opasno od vožnje bicikle.