Ćorak

  Moja baba je znala reći: "jedan je probao pa se usr(a)o". Tako je kad ne slušaš babu. Ohrabren skoro potpunim izostankom bolova u listu bar kad hodam, otišao sam malo probati trčati na stadion. Ionako sam trebao curama odnijeti ženske dresove da ih provjere prije štampanja, a nadao sam se da će i moj kum pomoći meni jer muških ima mnogo više. One su to obavile dok kažeš keks jer ih se skupilo 4 para mladih očiju. Kako nikoga od muških nije bilo osim mladog Daniela koji se već zagrijavao išao i ja probati trčati. Krenuo sam polako i oprezno čudeći se kako nemam niti uobičajene bolove u zglobovima onih prvih par stotina metara. Ništa pod milim bogom ne osjećam dolje kao da sam oduzet .. da kucnem u drvo. Prolazim prvi krug i osjećam kako sve opuštenije trčim i dišem. Taman da pozdravim Čapu(Savića) koji nadgleda neke pliometrijske vježbe dvojice svojih trkača(jedna trkačica) kad kroz nogu(list) proleti nešto. Kao da me ošinulo bičem. Bez onog postepenog, malo nelagoda, lagana bol pa postepeno jača. Samo kvrc i kako sam sav na iglama zbog svega odmah stanem. Pipam list, Čapo sliježe ramenima, ja se glupavo cerekam i nešto kao govorim sebi u bradu: ma .... ništa, možda mi se učinilo. Fakat ne mogu osjetiti i napipati ništa. Krenem još par koraka opet isto. Odustajem i razočarano dobacujem Čapi:" j... godina proizvodnje ... ništa danas od trčanja, odoh na pivo". 

Zapravo mi nije bilo ni do čega. Sačekao sam još malo reda radi da se još netko pojavi ali sam zapravo jedva čekao da odem. Koji baksuz, možda nisam kao Ozi koji je opet pao sa motora i ponovo razbio već razbijena koljena, a noga mu je natečena ko buhtla. Još ga i zajebavaju: di si "dr Rossi". Rijetko viđam da on ima tako ozbiljnu facu. Teško se sa takvim stvarima pomiriti ako si trkač kao on.

Jednom sam pročitao, mislim da je to u knjizi Jacka Danielsa: "Daniels' Running Formula" kako on smatra da tri stvari određuju trkače: prva je talent, druga motivacija(unutrašnja), a treća je mogućnost. Vrhunski trkači imaju sve tri maksimalno izražene. Solidni mogu biti svi sa bar dvije ali obavezna je motivacija. Ostalo su sve nijanse sivila od rekreativaca do foteljaša koji nemaju skoro ništa od navedenog. Jedan od najtežih problema za trenera je trening jako motiviranih trkača koji nemaju talent ili mogućnosti. No osim trenerima to je i najveći problem samim trkačima. Oni koji su talentirani i motivirani jako teško doživljavaju kad su u nemogućnosti da treniraju. To je sad slučaj sa Ozijem, a i sebe trenutno mogu utrpati u tu kategoriju.

Još sam saznao da moj prijatelj "Rudiša" i dalje ima temperaturu te da je na antibioticima, a to znači da će mu Split u nedjelju gotovo sigurno otpasti. Valjda nisam ja taj "šjor Bepo pegula"(baksuz) i nadam se da to nije zarazno ali svi oko mene nešto kubure. Znam kako mu je sada i ne bi bio u njegovoj koži ali i moja postaje sve tješnja kako prolaze dani bez treninga.