utorak, 14. veljače 2017.

Londonske štorije 3

Treći dan
 Prema mom kolegi sa kojim sam dijelio sobu prvu večer to je bila najgora večera koju je jeo ikad u engleskoj. O bože znači da možda postoji još negdje i gora klopa. Vjerujem mu na riječ jer on je vidio svijeta, a ni ja nisam nikad nešto tako loše jeo. Za utjehu bar nisam morao da se zbog toga vucaram po Londonu. Već prije 11 sam bio u sobi, udobno se uvalio i pročitao dvadesetak stranica knjige "Science of Running" od Steve Magness-a("the mad scientist of running") što mi je kupila kćerka.
Ujutro sam se malo dvoumio oko oblačenja jer neznam kako je vani. Ti je..ni hoteli nemaju prozore kroz koje možeš malo onjušiti ariju i možeš samo nagađati. Htio sam se malo praviti englez pa sam stavio samo jednu maju. Nisam požalio. Jedna maja manje i bez ikakve promjene napora prosjek 12 sekundi po kilometru brži, a puls još niži. Puls je prosječno bio ispod granice za oporavak iako sam išao 4:55/km. Zato sam morao napraviti još jedan kilometar više kako bi ispunio vremenski plan. Identično se dešavalo već dvije godine za redom dali se to radi o nekoj neurološkoj-fiziološkoj adaptaciji na podlogu ili je to nešto "psiho", što god bilo ... "whatever" bi rekli englezi ipak je zanimljivo ili čudno. Sve više mi se čini da ono što sam do sada pročitao u knjizi od Steve(zvuči ko neki naš čova ...), a i prije od Tim Noakesa ima neke veze sa tim "mojim" trčanjem koje ne mogu nikako pohvatati ni za glavu ni za rep.


Nema komentara:

Objavi komentar