Londonske štorije 1

  Napokon sam se riješio putne i ostale papirologije. Odgovorio sam na sve e-mail-ove. Zapravo većinu sam obrisao bez gledanja u sadržaj. Pregledavam što se zbilo i ozbiljno razmišljam da odkantam FB jer uopće mi nije falio. Ništa se po meni nije bitno desilo osim ozljede mog blogerskog kolege i možda nekima iznenađujućeg plasmana Igora("Rudiše") ispred mog imenjaka "Staneta" na zimskoj i to još na njegovom terenu u Tupljaku. Dao bi sve da sam mogao bar iz daleka pratiti taj dvoboj. Stane čuvaj se jer i ja se nešto ubrzavam. Zapravo dobro ga je dernuo, više od pola minute. Nakon one brze dužine sa još bržim završetkom u subotu kad je zadnje kilometre prašio ispod 3:50 znao sam da se probudila "beštija" u njemu i da će svaku trku kako on kaže ići na glavu. Ipak vidim po njegovom Garminu da je taktizirao i lovio Staneta ko mačak miša. Ja sam u prošlu nedjelju malo umirao od išijasa vozajući se uspavan ritmom brisača do aerodroma u Trstu. Onda čamio čekajući na aerodromu, pa u avionu, pa sa zetom još sat vremena autom od aerodroma do njihove kuće. Cijeli jebeni dan na bolnoj guzici. Djeca su već bila u pidžamama ali se nisu dali dok ja nisam došao i onda je izbio bio rat sa kim ću spavati u sobi. Odlučio sam se za neudobnu sofu u dnevnom i tako spriječio bratoubilački rat, a za nagradu sprašio sa zetom par dobrih IPA(Indian Pale Ale). Mudra odluka ali moj išijas se ne slaže ... uvijek netko gunđa tako je to u životu. 

                                           Nagrada za sve muke na putu(naročito knjiga)
Prvi dan
Iako nisam u zavadi sa jutarnjim satima, sebe nikako ne bi svrstao u jutarnji tip. Jednostavno nemam neki poseban odnos prema tom dijelu dana. Nije baš da ga volim jer uglavnom znači odlazak na posao, a to mi u ovoj završnici moje "radne" utrke baš i ne prija. Prije je to bilo vrijeme da izađeš iz toplog zagrljaja žene(j... di se to izgubilo), pa opet nije valjalo. Uglavnom ne kužim opsjednutost dočekom izlaska sunca ako nije bila žurka pa tek onda idemo spavati.
Prvo jutro je ipak bilo posebno. Iz sna me trgnuo topot nožica i dok sam se snašao Alex se uvalio u moj krevet i stisnuo uz mene kao da želi reći nemoj ići danas u London. Nije prošlo niti pet minuta već je bila gužva u šesnestercu jer se i Nina još voli maziti. To će se vrlo skoro vjerojatno promijeniti. Dok se okreneš već su ljudi, a mi ... sporiji i više zgužvani da ne kažem onu riječ. Doručkovali smo naravno bakine kolače od jabuka i prije odlaska sam ih odveo u školu. Sve je bilo naizgled prema planu ali kao i uvijek sa mojim planovima, sa njima mogu samo obrisati dupe. Prvo me još u vlaku zove gazda da kaže kako su svi ostali u Bologni zbog toga što im je otkazan let. Znači na sajmu je(već) bio samo njegov sin sa svojim curetkom od metar i žilet. Nas troje moramo do večeri sve složiti i srediti jer oni dolaze tek sutra, bog te pita kada. Brinulo me što nema Natana. Taj lik je neki "ultimate fighter" koji ima ruku deblju nego moja butina. Sto kila nosi ispod miške i maše sa time kao da drži kišobran. Ko će kua dići sa paleta one silne "Cash Change" mašine i koji kua ih rade od toliko debelog želiza. Prvo sranje, ubiti će me leđa i večernje lagano trčkaranje otpada. Nula bodova. Dođem u hotel, a dečko na recepciji mrtav hladan kaže: "Nemate rezervaciju vaša je tek od sutra"! Drugo sranje a problem je što nisam mogao mijenjati rezervaciju za sobe koje će evidentno ostati prazne jer 6-7 ljudi nije došlo jer je rezervaciju radila agencija i samo je oni mogu mijenjati. Kod ono dvoje mladih neću i nemam gdje ali srećom je iz Venecije kasnije stigao kolega koji je imao dvokrevetnu pa sam prvu noć bio kod njega padobranac. Treće sranje taj dan je bila večera općenito, a naročito odlazak sa DLR-om(Dockland Light Railway) i podzemnom bogu iza nogu na drugi kraj Londona da bi jeo "tajlansku". Može netko pričati što hoće ali meni je od svega najbolje bilo pivo, a ni njega nisam baš dobro osjećao nakon "napalma" koji sam jeo. 

                                              Thai hrana i priručni vatrogasni aparat

Bolna leđa, noge ko balvani od stajanja i sjedenja u vlaku i podzemnoj, dva dana bez trčanja, okus tajlandske u ustima ... živo sr... Dan je počeo krasno ali finiš je bio za kua. Tako to ide i na utrci ako kreneš prebrzo.