Nekad mi se čini kao da na ovom svijetu postoje mjesta gdje je vrijeme stalo ili je nešto sa tim dijelom svemira malo uvrnuto. Nakon napornog tjedna sa tonom prenesenih stvari i trčanjem na 32 stupnja, pa još i prebrzim uletio mi je hitni službeni put u Italiju. Da budem precizniji u Castel S. Pietro Terme(Bologna). Tamo je sjedište firme za koju radim pa povremeno moram potegnuti tih oko 900 km(tamo i nazad). Mojoj gospođi guzici se to više uopće ne dopada ali ovaj put sam išao sa kolegom i to kombijem tako da bar nisam morao voziti. Cijelim putem sam se mogao gnijezditi i izvoditi kojekakve poze na neudobnom sicu bez da ugrožavam promet. Još je kolega relativno mlađahan pa je stao tek nakon četiri sata gnjavaže i to zato jer sam rekao da ću se upišati u kombi. Bem ti još me čekalo sjedenje do kasnih večernjih sati, a ni poslije ne možeš ko čovjek u hotel da se opružiš već odmah sa posla na večeru jer je već osam uvečer. Moje noge natekle ko buhtle, a tenisice koje su broj veće stiskaju iako sam ih potpuno razvezao. I još kao da u blizini nema bar pet šest restorana mi idemo u Blognu na pizzu! Jebo zid, što ima na njoj kad moram još da se vozim pola sata do tamo. Ništa, preslana i bez veze ali pivo je bilo dobro. Belgijsko, pa sam smanjio negativnu ocjenu. Recimo jedan plus, nakon prve i na kraju ipak minus dva jer je konobarica bila zgodna i pitala dali želim još jedno ... naravno kad ne mogu da opružim noge bar malo sreće! Svaki put kad sam tamo ja ponesem opremu za trčanje i ujutro zavrnem jednu turu trčanja malo preko sedam kilometara. Tako kad se vratim sa trčanja ipak mogu jesti. Zapravo sam gladan što ujutro nikad nije slučaj. Doručak je ono ... no limit, šteta da propadne. Iz nekog razloga, a to se ponavlja već nekoliko godina uvijek mi izađe isti tempo i isti puls na toj dionici. Kako god da krenem na kraju sve bude isto. Tako je bilo i ovaj put. Tako je bilo odmah nakon Plitvica lani kad sam već bio ozlijeđen ali još u dobroj formi. Tako je bilo tjedan dana prije Drenovice lani kad sam bio totalno nabrijan. Isto tako je bilo i 2014. u lipnju na samom početku priprema za Ljubljanu. Kako je to moguće. Kao da je netko napravio "copy paste" komadića moga života i evo već ga tri godine koristi kad god odem u Italiju. Sedam kilometara, 5:05/km, puls 135 čak je i temperatura skoro ista oko 20 C. Ali ima još, skoro uvijek je lipanj osim jednom kad je bio svibanj. Prava stvar, nema veze u kakvoj sam formi ovdje sam uvijek u istoj.
Sad samo moram da nađem neko slično mjesto u svemiru gdje mogu da istrčim maratonsku utrku za recimo 2:59:59, pa to svako toliko kopiram ... divota, ne moram ni trenirati ili se sekirati dali ću se ozlijediti ili ne.
četvrtak, 30. lipnja 2016.
ponedjeljak, 27. lipnja 2016.
Uspavanka
Vidi se da dolazi moj mjesec, onaj najtopliji. Kad koncert zrikavaca ne može nadglasati apsolutno ništa. Ja tada nekako uvijek živnem, iz treće naglo prebacim u petu brzinu. Valjda jer sam tada rođen pa mi to dođe kao neki novi početak. Nadam se da ću opet tako za koji dan jer nešto se gadno zakuhalo ovih tjedan dana i nekako sam potonuo duhom. Krivca ovaj put ne nalazim u trčanju iako sam višekratno zaribao plan. Krivac su radovi po kući. Što jednoj kući, čak u dvije! Prije nešto više od mjesec dana pao mi je strop u novom stanu i sad sam imao tjedan majstora, rušenja, bušenja, prašine, i nerviranja do jaja. Napokon u petak je kalvariji trebao doći kraj ali sad treba to sve dovesti u red.
Opet bušenje, montaža plafonjera lustera, nošenje namještaja, borba sa prašinom i popravak onog što su majstori zajebali. Ima toga koliko hoćeš. Tako da sam nesretan na kvadrat.
Ništa od istezanja bataka u moru za vikend. Još se i moj pametni sin javio iz Irske da ima u petak goste. Tri dana prije nego što on dolazi, a njegov stan je u banani još otkako je u studenom otišao tamo. "Sory već sam rezervirao karte" i odlučio malo ostati kod sestre u Lutonu, a ti matori se snađi. Umjesto da sređujem svoj stan u subotu smo ja i žena riljali kod njega. Ja vani: balkon fasada koja se raspada, cvijeće i ostale pizdarije, a žena unutra rerna, hladnjak, prašina, ... svašta. Najgore od svega je što sam izgorio po leđima kao rak, pa se tako doslovno poistovjetio sa svojom braćom po horoskopu. Na kraju dana onako zapaljen ipak sam otišao prije utakmice napraviti dva lagana đira ali to je bila živa muka. Kao da mi je netko potpalio vatru na leđima, a vani 32 stupnja i sunce još prži. Pogotovo kad mu okrenem leđa. Nema nigdje daška samo neumorni zvuk zrikavaca. Ne možeš čuti niti vlastite misli. A možda i nisam mislio o ničemu. Još smo i izgubili od portugalaca, pa iako ne volim nogomet nekako mi je bilo žao tih momaka. No j..ga to je sport ili nogomet možda to i nije. Ja ne znam za nijednog maratonca koji je plakao jer nije pobijedio.
Kua svi su sretni kad završi muka. Možda maraton nije sport. Spavanje nije bilo tu noć na meniju već voda i povremeno stavljanje neke mokre krpe na leđa. Iako nisam mislio uopće trčati jer jutro je osvanulo sa znojenjem čim sam napravio prve korake, ipak sam malo prije osam odlučio: idem se ubiti do kraja, pa ću poslije nosati namještaj i čistiti po mom stanu.
Plan je bio lagano i vratiti onu osamnaesticu od prošle nedjelje koja se pretvorila u polu maraton tako da se ponovo uspostavi svemirska ravnoteža. Ponio sam i bočicu vode da što više ličim na one rekreativce ... pi..ce. Buć, buć.. buć. Bućkam se tako prema Drenovici, a tih pola litre ko pola tone. Svaka dva tri koraka mijenjam ruku da ne dobijem skoliozu. Jedva sam čekao da dođem do mjesta gdje ću je frknuti u travu tako da mogu otpiti kad prolazim neki drugi krug. To bućkanje, zrikavci, pospanost pretvorili su mi noge u želatinu i iako vidim da se krećem nisam siguran kako. Oči jedva naziru put ali valjda moj auto pilot već poznaje svaki korjen. Prebacim Garmina na puls, a on nije još niti na 120. Već sam prošao uzbrdicu za Vidikovac, a srce još spava. Uvijek ga za gore đipnem na 150 najmanje! Istina je da ne idem baš brzo jer jednostavno noge neće. Valjda dok on spava, nema dovoljno goriva. Noge bi da idu ali pumpa šteka i neda brže. Kao u bunilu dolazi mi slika Mateta i Bepa sa njihovim staračkim korakom i shvatam da je će mi "uskoro" to biti korak i tempo čak i na trkama. Otresem to sa nevjericom iz glave ali noge i dalje ne slušaju. Tek nakon desetog kilometra kad sam napokon otpio malo vode nešto se odjednom promijenilo i sljedeći krugovi su bili "normalni". Puls je rastao na uzbrdici prema 150 i držao se prosjeka 132 što mi je ipak malo nisko za Drenovicu i ovako vrući dan. Već je prošlo devet kad sam ispraćen krešendom zrikavaca pobjegao sa Drenovice glavom bez obzira jer se u meni budila želja da zavrnem još jedan krug pa da bude opet 21 kilometar. Neće ići danas. Još me čeka cijeli dan kućne gimnastike: čučnjevi, podizanje, guranje, penjanje na ljestve ... to bi bilo malo previše. Ali prvo daj da dođem kući popijem kafu pa da se probudim iz ovog mrtvila.
Opet bušenje, montaža plafonjera lustera, nošenje namještaja, borba sa prašinom i popravak onog što su majstori zajebali. Ima toga koliko hoćeš. Tako da sam nesretan na kvadrat.
Ništa od istezanja bataka u moru za vikend. Još se i moj pametni sin javio iz Irske da ima u petak goste. Tri dana prije nego što on dolazi, a njegov stan je u banani još otkako je u studenom otišao tamo. "Sory već sam rezervirao karte" i odlučio malo ostati kod sestre u Lutonu, a ti matori se snađi. Umjesto da sređujem svoj stan u subotu smo ja i žena riljali kod njega. Ja vani: balkon fasada koja se raspada, cvijeće i ostale pizdarije, a žena unutra rerna, hladnjak, prašina, ... svašta. Najgore od svega je što sam izgorio po leđima kao rak, pa se tako doslovno poistovjetio sa svojom braćom po horoskopu. Na kraju dana onako zapaljen ipak sam otišao prije utakmice napraviti dva lagana đira ali to je bila živa muka. Kao da mi je netko potpalio vatru na leđima, a vani 32 stupnja i sunce još prži. Pogotovo kad mu okrenem leđa. Nema nigdje daška samo neumorni zvuk zrikavaca. Ne možeš čuti niti vlastite misli. A možda i nisam mislio o ničemu. Još smo i izgubili od portugalaca, pa iako ne volim nogomet nekako mi je bilo žao tih momaka. No j..ga to je sport ili nogomet možda to i nije. Ja ne znam za nijednog maratonca koji je plakao jer nije pobijedio.
Kua svi su sretni kad završi muka. Možda maraton nije sport. Spavanje nije bilo tu noć na meniju već voda i povremeno stavljanje neke mokre krpe na leđa. Iako nisam mislio uopće trčati jer jutro je osvanulo sa znojenjem čim sam napravio prve korake, ipak sam malo prije osam odlučio: idem se ubiti do kraja, pa ću poslije nosati namještaj i čistiti po mom stanu.
Plan je bio lagano i vratiti onu osamnaesticu od prošle nedjelje koja se pretvorila u polu maraton tako da se ponovo uspostavi svemirska ravnoteža. Ponio sam i bočicu vode da što više ličim na one rekreativce ... pi..ce. Buć, buć.. buć. Bućkam se tako prema Drenovici, a tih pola litre ko pola tone. Svaka dva tri koraka mijenjam ruku da ne dobijem skoliozu. Jedva sam čekao da dođem do mjesta gdje ću je frknuti u travu tako da mogu otpiti kad prolazim neki drugi krug. To bućkanje, zrikavci, pospanost pretvorili su mi noge u želatinu i iako vidim da se krećem nisam siguran kako. Oči jedva naziru put ali valjda moj auto pilot već poznaje svaki korjen. Prebacim Garmina na puls, a on nije još niti na 120. Već sam prošao uzbrdicu za Vidikovac, a srce još spava. Uvijek ga za gore đipnem na 150 najmanje! Istina je da ne idem baš brzo jer jednostavno noge neće. Valjda dok on spava, nema dovoljno goriva. Noge bi da idu ali pumpa šteka i neda brže. Kao u bunilu dolazi mi slika Mateta i Bepa sa njihovim staračkim korakom i shvatam da je će mi "uskoro" to biti korak i tempo čak i na trkama. Otresem to sa nevjericom iz glave ali noge i dalje ne slušaju. Tek nakon desetog kilometra kad sam napokon otpio malo vode nešto se odjednom promijenilo i sljedeći krugovi su bili "normalni". Puls je rastao na uzbrdici prema 150 i držao se prosjeka 132 što mi je ipak malo nisko za Drenovicu i ovako vrući dan. Već je prošlo devet kad sam ispraćen krešendom zrikavaca pobjegao sa Drenovice glavom bez obzira jer se u meni budila želja da zavrnem još jedan krug pa da bude opet 21 kilometar. Neće ići danas. Još me čeka cijeli dan kućne gimnastike: čučnjevi, podizanje, guranje, penjanje na ljestve ... to bi bilo malo previše. Ali prvo daj da dođem kući popijem kafu pa da se probudim iz ovog mrtvila.
nedjelja, 26. lipnja 2016.
Cir-kuliraj ne juri!
Što se više uvjeravam kako
je sve pre.. nešto, to još više sve ide u p..., ma u onu stvar. Opet sam
zajebo trening za utorak iako sam krenuo super laganini sam po Drenovici. Prvi
put u zadnjih godinu dana sam se čudio ko dijete kad vidi mađioničara kako vadi
goluba iz šešira. Čudo neviđeno, nigdje traga bolovima. Već sam htio zaključiti
kako još samo malo trebam izdržati da sad ne opizdim negdje u kakav korijen ili
kamenčinu pa eto me doma. Sretan i veseo ko svinjče kad ga puste na avliju. Kad
u susret ide Dražen i onako se nešto ceri, ili mi se to čini? E neš ti više
lagano, sad bi on da radimo malo uzbrdica. Samo jedno šest jer zadnji put mu se
nakon pete vrtjelo u glavi! Pokušao sam ga odgovoriti ali nije uspjelo. Dok sam
ja tako trkeljao nešto kao: "kruto mi je ovo .. i ono" on se valjda okrenuo da
otpozdravi nekog šetača i psa, pa opičio nogom o neku ciglu i rasuo se koliko je
dug. Ja se instinktivno đipnuo ko ajgir da se ne zabije u mene i odmah me
podsjetilo gdje su "Velika kola", Mars, Venera i ostale sjajne zvijezde. Sad sam
imao skužu da preskočim uzbrdice, a on razbijeno koljeno ali ipak se brdo
zatreslo i tako šest puta. Dobro nam je rekao jedan stari čiča: "jeste li
normalni, uzbrdo se ide polako, a ne nizbrdo". Uglavnom brdo se treslo, a nije
se izrodilo ništa ... bar ne loše i za sada.
Onda je došao red na stadion četvrtkom koji pokušavam izbjeći ali zbog mojih trkača moram malo da se pojavim i vidim što i kako rade. Odlučio sam da radim one "Cruise Intervale" koje nisam radio više od godine dana. To dođe nešto kao tempo trčanje ali razbijeno u 5 intervala od po kilometar sa 200 metara laganog trčanja između. Kako mi je tempo 4:16 od prošle sedmice bio malo prebrz rekoh sebi: "možda ovako sa razbijenim intervalima to bude ok". Prošle godine je mi je tempo bio oko 4:08 ali sam polu maraton trčao između 4:13(Crikvenica) i 4:18(Rovinj). Krenem ja tako "cirkulirati" odmah iza Slavena jer on je sad "out of my League" i trčao je intervale 3:40 po kilometru sa 200 m ali joginga(malo sporije). Tako da sam računao da me možda neće "uberundati". Ma kua ipak je. Iako sam prvu dionicu fulao ko ćorav iglenu ušicu, pa jurio ko mona 3:55. Drugu sam dionicu jedva malo usporio na 3:57. Kao da me je neko ganjao. Svaki prolaz sam pičkarao, ljut ko ris. Srećom da su oni juniori AK Istre već otišli, a na stadionu su samo sjedili rekreativni nogometaši uz svoje zasluženo pivce. Ozi pita što je ... ne mogu ubosti da me ubiješ. Onda sam jednu uspio malo presporo, pa opet do kraja sve prebrzo. Prosjek više od deset sekundi prebrz(4:06/km) ali brine me potpuni izostanak osjećaja za tempo. Srećom ništa ne osjećam u nogama osim lagane pobune išijasa ali to i nije više nikakva vijest. Kad gledam u odnosu na prošlu godinu tempo sam tako znao glatko držati, a puls je minimalno varirao na onoj aerobno/anaerobnoj granici gdje treba biti za Cruise intervale. Sad je ispalo da su to VO2max Intervali sa pulsom u stratosferi ali možda je i puls bio visok zbog 32 stupnja koliko je tada bilo na stadionu. Još mi kažu dođi na utrku. Ma koju utrku kad ne mogu uopće da se kontroliram ni na treningu. Stalno jurim kao da pokušavam uloviti onu prošlogodišnju formu. Utrka bi me došla glave ili nogu, svejedno.
Onda je došao red na stadion četvrtkom koji pokušavam izbjeći ali zbog mojih trkača moram malo da se pojavim i vidim što i kako rade. Odlučio sam da radim one "Cruise Intervale" koje nisam radio više od godine dana. To dođe nešto kao tempo trčanje ali razbijeno u 5 intervala od po kilometar sa 200 metara laganog trčanja između. Kako mi je tempo 4:16 od prošle sedmice bio malo prebrz rekoh sebi: "možda ovako sa razbijenim intervalima to bude ok". Prošle godine je mi je tempo bio oko 4:08 ali sam polu maraton trčao između 4:13(Crikvenica) i 4:18(Rovinj). Krenem ja tako "cirkulirati" odmah iza Slavena jer on je sad "out of my League" i trčao je intervale 3:40 po kilometru sa 200 m ali joginga(malo sporije). Tako da sam računao da me možda neće "uberundati". Ma kua ipak je. Iako sam prvu dionicu fulao ko ćorav iglenu ušicu, pa jurio ko mona 3:55. Drugu sam dionicu jedva malo usporio na 3:57. Kao da me je neko ganjao. Svaki prolaz sam pičkarao, ljut ko ris. Srećom da su oni juniori AK Istre već otišli, a na stadionu su samo sjedili rekreativni nogometaši uz svoje zasluženo pivce. Ozi pita što je ... ne mogu ubosti da me ubiješ. Onda sam jednu uspio malo presporo, pa opet do kraja sve prebrzo. Prosjek više od deset sekundi prebrz(4:06/km) ali brine me potpuni izostanak osjećaja za tempo. Srećom ništa ne osjećam u nogama osim lagane pobune išijasa ali to i nije više nikakva vijest. Kad gledam u odnosu na prošlu godinu tempo sam tako znao glatko držati, a puls je minimalno varirao na onoj aerobno/anaerobnoj granici gdje treba biti za Cruise intervale. Sad je ispalo da su to VO2max Intervali sa pulsom u stratosferi ali možda je i puls bio visok zbog 32 stupnja koliko je tada bilo na stadionu. Još mi kažu dođi na utrku. Ma koju utrku kad ne mogu uopće da se kontroliram ni na treningu. Stalno jurim kao da pokušavam uloviti onu prošlogodišnju formu. Utrka bi me došla glave ili nogu, svejedno.
petak, 24. lipnja 2016.
Dr. joj-boli
Nitko ne voli bol, osim ako niste mazohista. Da sam bar, budio bi se svako
jutro ushićen i uz orgazam napravio prve jutarnje korake. Ovako mi ostaje samo
da se sa sjetom prisjećam kako me nekad ujutro budila erekcija, a sad
križobolja. Kako sa bolovima to obično biva po onoj narodnoj: "sjaši Kurta da
uzjaši Murta", nikad te ne boli sve odjednom. Kad intenzivno trčim tada se križa
povuku i daju prednost zglobovima stopala i(ili) ahilovoj. Kako pristojno od
njih ali bar se naspavam ko čovjek. Ova prošla godina kad se vukla upala
simfize i tetiva nije baš bila za spavanje. Sad je super. Čak i kad radim one
vježbe na boku nema više bolova ali ipak spavam sa kušinom među nogama. Zapravo
zaspim jer kako postaje toplo kušin biva izbačen negdje u neko doba. U toj bolnoj
fazi, kad nisam trenirao uzimao sam ponekad tablete za bolove koje mi je
pripisao dr. Kovač iz klinike u Ankaranu.
No koristio sam svakodnevno to isto sranje u vidu krema i gelova ali nisam siguran koliko mi
je sve to skupa pomagalo ili odmagalo. Zapravo postoji jednostavno pravilo.
U slučaju akutne ozljede većeg intenziteta poželjno je koristiti anti inflamatorne lijekove. U mom slučaju je doktor bio pripisao i anti reumatike zbog upale koja se proširila na kosti(simfizu). No u svim ostalim slučajevima "normalnih" upala ne treba koristiti takve lijekove. Samo nemojte da bude po onoj, "što dijete zna što je sto kila".
U slučaju akutne ozljede većeg intenziteta poželjno je koristiti anti inflamatorne lijekove. U mom slučaju je doktor bio pripisao i anti reumatike zbog upale koja se proširila na kosti(simfizu). No u svim ostalim slučajevima "normalnih" upala ne treba koristiti takve lijekove. Samo nemojte da bude po onoj, "što dijete zna što je sto kila".
Do nedavno i ja sam mislio da je poželjno suzbijati upalne procese
upotrebom ne steroidnih anti inflamatornih lijekova(NSAID "non-steroidal
anti-inflammatory drugs") kao što je ibuprofen.
Kad gledaš malo sve te reklame: "ubi bol .." , "udari bol di je ...",
oslobodi se bolova ... nema što nema. Ti ljekovi iskaču iz svake "paštete".
Imaju razne nazive koji uglavnom završavaju na "...fen". Misliš, pa to mora da je prava stvar. Možda i nije.
Prvi put sam se susreo sa negativnom stranom cijele te priče kad sam zbog svoje anemičnosti malo proučavao uzroke i način ratovanja sa tom za trkače pogotovo dugoprugaše čestom boljkom. Mislim da sam možda već i pisao o tome ali da skratim, jedan od indirektnih uzročnika anemije su i lijekovi na bazi ibuprofena jer blokiraju apsorpciju željeza koja je nužna za obnavljanje crvenih krvnih zrnaca što ih nemilice uništavamo svakim našim korakom. Možda ste čuli za to: mikroangiopatska hemolitična anemija(anemija uzrokovana udarcima stopala). Osim toga za kavopije kojih ima dosta među trkačima ima još jedna loša vijest. I kava usporava navedenu apsorpciju pa nije baš najbolja za anemične. Iako sam uvijek malo anemičan ipak volim ujutro popiti kafu. To je prva stvar koja uspije natjerati uspavanu pumpicu da počne kuckati bar 40 puta u minuti prije nego počnem sa jutarnjim vježbanjem. No vratimo se ibr... i tome slično.
Prvi put sam se susreo sa negativnom stranom cijele te priče kad sam zbog svoje anemičnosti malo proučavao uzroke i način ratovanja sa tom za trkače pogotovo dugoprugaše čestom boljkom. Mislim da sam možda već i pisao o tome ali da skratim, jedan od indirektnih uzročnika anemije su i lijekovi na bazi ibuprofena jer blokiraju apsorpciju željeza koja je nužna za obnavljanje crvenih krvnih zrnaca što ih nemilice uništavamo svakim našim korakom. Možda ste čuli za to: mikroangiopatska hemolitična anemija(anemija uzrokovana udarcima stopala). Osim toga za kavopije kojih ima dosta među trkačima ima još jedna loša vijest. I kava usporava navedenu apsorpciju pa nije baš najbolja za anemične. Iako sam uvijek malo anemičan ipak volim ujutro popiti kafu. To je prva stvar koja uspije natjerati uspavanu pumpicu da počne kuckati bar 40 puta u minuti prije nego počnem sa jutarnjim vježbanjem. No vratimo se ibr... i tome slično.
Nedavne studije pokazuju da upotreba tih lijekova može poništiti sve efekte
treniranja zbog kojih smo u silnoj želji za rezultatima i zaradili upale. To
mi se u prvi mah činilo nelogičnim.
Prvo treba sagledati pravu da tako kažem "ulogu" upale. Nije to naime neka
"babaroga" koju treba sasvim izbjegavati i odmah zatući sa glogovim kolcem čim
je namirišemo. Zgodan slogan za TV reklamu: "...fen, glogov kolac za bol"! Očekujem lovu za ovu
ideju!
Upalni proces je zaštitni mehanizam kojim vaše tijelo pokušava riješiti
štetni utjecaj kako bi se oporavilo. To je zapravo početak oporavka. Bez da
ulazimo u detalje, nakon naporne vježbe dolazi do raznih mikro oštećenja na staničnoj razini i vaše tijelo
aktivira zaštitne mehanizme. Povećava protok specifičnih zaštitnih tijela i
tvari na to mjesto što se obično manifestira kroz otjecanje i povećanje
temperature. Ujedno su i nervi jače stimulirani, a to izaziva bol. Bez toga
oporavak oštećenog tkiva bio bi još dulji. Znači da bi upotrebom protu upalnih
lijekova zapravo usporili oporavak. No najveća opasnost leži u tome što se
uklanja samo jedan od simptoma, a to je bol. Neki misle da je time problem
riješen i nastavljaju sa intenzivnim treningom dok ne dođe do veće štete. Znam,
probao sam i to!
Mnoge studije potvrđuju negativan efekat ibuprofena na trening. Tako na
primjer studija koju je proveo Dr Stuart J Warden(Department of Physical
Therapy, School of Health and Rehabilitation Sciences, Indiana University) nedvosmisleno i laboratorijski
potvrđuje da upotreba ibuprofena(i advila) nakon vježbanja usporava oporavak
mišića, ligamenata i kostiju.
Jedna opsežna studija(Brazil Ironman Triathlon, Florianópolis, Brazil, May
2008) koja je obuhvatila preko 1200 Ironman takmičara pokazala je da 59,9 %
takmičara uzima NSAID u periodu od tri mjeseca prije i za vrijeme utrke. Od
toga, 47,4% ih je uzimalo dan prije, 25,5 % neposredno prije i 17,9 % za vrijeme
utrke. Ako mislite da zbroj ne štima to je zbog toga što su neki pilule trošili
prije i za vrijeme utrke. Siguran sam mnogi i poslije. Veliki postotak je uzimao
bez liječničkog recepta(48 %).
Glavni razlog uzimanja tih lijekova prema studiji je bio: liječenje ozljeda i sprečavanje bolova za
vrijeme utrke. Većina takmičara nije znala za efekte tih lijekova, pa i njihov
utjecaj na gastro-testinalni trakt! Vi sad znate, zato pamet u glavu i još će
vam ostati više novca u džepu.
srijeda, 22. lipnja 2016.
Vikend maratonci
Prije no što sam istrčao prvi maraton imao sam veliko straho poštovanje prema ljudima koji su ga istrčali.
Strah je ostao, a poštovanje je dodjeljeno samo određenim ljudima.
Bez nekog posebnog razloga, jednostavno je to bila jedna od mnogih mojih zabluda. Kad si ufuran u nešto ne vidiš cijelu sliku. Ja sam pogrešno zamišljao da u maratonu svi trče i ginu ko onaj grk, prijatelj broja jedan.
Kako sam se za prvi spremao u ilegali i potpuno sam nisam imao pojma što se dešava u ostatku(trkačkog) svijeta i kako se drugi spremaju.
Prva sumnja da je to nešto baš "posebno" me pogodila već na startu. Bio sam u onom boksu za malo sporije, okružen ljudima prema kojima sam bar izgledao kao oni kenijci prema meni. Mislim se, koji kua ... ma možda trče "samo" polu maraton, i daj nije u redu nekoga diskvalificirati kao trkača zato jer recimo ne izgleda tako. Tek mnogo kasnije mi je došlo iz guzice u glavu. Ima i onih koji su puno veći maratonci od mene iako im treba i 5 sati da ga završe. Sve je to samo pitanje stava i predanosti. Cijeli taj proces, to putovanje ostavlja mnogo više traga nego utrka. Ali vikend maratonci, ti me potpuno zbunjuju i izluđuju. Što njima to treba? Kad sam počeo "trenirati" druge trkače i družiti se sa ekipom par puta tjedno na stadionu primjetio sam da uvijek pred kraj pripremnog ciklusa kad se približe jesenski i proljetni maratoni ulete neki likovi koji ponekad trče one "xy" lige i onda me pitaju: "dida" što bi sad trebali trenirati za maraton ili polu maraton u Ljubljani, Izoli ili gdje god! Pa jesi li nešto trčao do sada? Ne ... bože sačuvaj, ja bi sad malo intervala i par dužina. Jebo zid, "moji" trkači za tjedan dva ulaze u tapering, a on bi intervale sa nula kilometara tjedno! Još se neki i opklade, naravno na rezultat koji možda nije baš nešto ako si rođen u keniji ali ...
Moj omiljeni je Vaso zvani "ljubav". Kad bi ja plivao ko Vaso i imao njegove godine ja bi pucao na plivačku karijeru ali on oće da bude maratonac i bog. Ove godine me malo iznenadio ali samo malo. Već je zvao! Kako bi bilo da mu složim program, pazi sad: za maraton u Ljubljani ispod 3:30 ali da počne tamo u augustu(angušt, jangušt ili kolovoz)! Koji moj će da radi do augusta. Pristojno ga pitam jesi li trčao išta? Nisam dugo. To znači od lani u Ljubljani kad je odustao na dvadesetom kilometru ništa ili gotovo ništa. Jesi li bar plivao ... ccc ni to. Biciklu nisam ni htio spomenuti ... ma to što ja zamišljam ... na bicikli je za krepati. Naravno natukao još tereta ali to je njemu dobro jer za istu kilometražu potroši više kalorija pa "jače" trenira! Trend mu je statistički sličan našem BDP-ju, najbliži tom rezultatu je bio davno oko 5 minuta. Prije dvije godine 7 minuta, a lani mu je falio "samo" 21 kilometar ... Rezon mu je vjerojatno: "kad je Slaven mogao skinuti 40 minuta ..."
Što će do augusta raditi? Ma što pitam, e da ja imam njegove godine. Ljeto, komadi ..., a Vaso sigurno ima više sljedbenica na FB nego Said Baba iako ne piše blog već mu je svaki komentar sa onim roza srdašcima. Pitam dalje: ok, ali kako to misliš brže od tri i pol sata, zašto? Pa okladio sam se naravno! Mašala, opet to će nakon Ljubljane roštilj biti zagarantiran. Meni treći za redom, a ako ovako nastavi biti će ih još. Jedina mu je šansa da mi se javi sutra dan poslje fešte i da krene odmah. Meni je inače svejedno ako Vaso to nekim čudom istrči, jesti ćemo janjetinu od Ozija koji ga već evo tri godine za redom navlači na opkladu. Meni dobro ovako i onako, nisam u sukobu interesa!
Strah je ostao, a poštovanje je dodjeljeno samo određenim ljudima.
Bez nekog posebnog razloga, jednostavno je to bila jedna od mnogih mojih zabluda. Kad si ufuran u nešto ne vidiš cijelu sliku. Ja sam pogrešno zamišljao da u maratonu svi trče i ginu ko onaj grk, prijatelj broja jedan.
Kako sam se za prvi spremao u ilegali i potpuno sam nisam imao pojma što se dešava u ostatku(trkačkog) svijeta i kako se drugi spremaju.
Prva sumnja da je to nešto baš "posebno" me pogodila već na startu. Bio sam u onom boksu za malo sporije, okružen ljudima prema kojima sam bar izgledao kao oni kenijci prema meni. Mislim se, koji kua ... ma možda trče "samo" polu maraton, i daj nije u redu nekoga diskvalificirati kao trkača zato jer recimo ne izgleda tako. Tek mnogo kasnije mi je došlo iz guzice u glavu. Ima i onih koji su puno veći maratonci od mene iako im treba i 5 sati da ga završe. Sve je to samo pitanje stava i predanosti. Cijeli taj proces, to putovanje ostavlja mnogo više traga nego utrka. Ali vikend maratonci, ti me potpuno zbunjuju i izluđuju. Što njima to treba? Kad sam počeo "trenirati" druge trkače i družiti se sa ekipom par puta tjedno na stadionu primjetio sam da uvijek pred kraj pripremnog ciklusa kad se približe jesenski i proljetni maratoni ulete neki likovi koji ponekad trče one "xy" lige i onda me pitaju: "dida" što bi sad trebali trenirati za maraton ili polu maraton u Ljubljani, Izoli ili gdje god! Pa jesi li nešto trčao do sada? Ne ... bože sačuvaj, ja bi sad malo intervala i par dužina. Jebo zid, "moji" trkači za tjedan dva ulaze u tapering, a on bi intervale sa nula kilometara tjedno! Još se neki i opklade, naravno na rezultat koji možda nije baš nešto ako si rođen u keniji ali ...
Moj omiljeni je Vaso zvani "ljubav". Kad bi ja plivao ko Vaso i imao njegove godine ja bi pucao na plivačku karijeru ali on oće da bude maratonac i bog. Ove godine me malo iznenadio ali samo malo. Već je zvao! Kako bi bilo da mu složim program, pazi sad: za maraton u Ljubljani ispod 3:30 ali da počne tamo u augustu(angušt, jangušt ili kolovoz)! Koji moj će da radi do augusta. Pristojno ga pitam jesi li trčao išta? Nisam dugo. To znači od lani u Ljubljani kad je odustao na dvadesetom kilometru ništa ili gotovo ništa. Jesi li bar plivao ... ccc ni to. Biciklu nisam ni htio spomenuti ... ma to što ja zamišljam ... na bicikli je za krepati. Naravno natukao još tereta ali to je njemu dobro jer za istu kilometražu potroši više kalorija pa "jače" trenira! Trend mu je statistički sličan našem BDP-ju, najbliži tom rezultatu je bio davno oko 5 minuta. Prije dvije godine 7 minuta, a lani mu je falio "samo" 21 kilometar ... Rezon mu je vjerojatno: "kad je Slaven mogao skinuti 40 minuta ..."
Što će do augusta raditi? Ma što pitam, e da ja imam njegove godine. Ljeto, komadi ..., a Vaso sigurno ima više sljedbenica na FB nego Said Baba iako ne piše blog već mu je svaki komentar sa onim roza srdašcima. Pitam dalje: ok, ali kako to misliš brže od tri i pol sata, zašto? Pa okladio sam se naravno! Mašala, opet to će nakon Ljubljane roštilj biti zagarantiran. Meni treći za redom, a ako ovako nastavi biti će ih još. Jedina mu je šansa da mi se javi sutra dan poslje fešte i da krene odmah. Meni je inače svejedno ako Vaso to nekim čudom istrči, jesti ćemo janjetinu od Ozija koji ga već evo tri godine za redom navlači na opkladu. Meni dobro ovako i onako, nisam u sukobu interesa!
ponedjeljak, 20. lipnja 2016.
Bez plana
Planovi i pravila izgleda postoje samo iz jednog razloga: "da se krše"! Da je drugačije sve bi bilo bez veze i dosadno do jaja. Sve bi bilo zacrtano unaprijed i prelijepo da bi bilo istinito. Neki idu sa planovima tako daleko da u plan upišu i rezultat utrke. Koji kua onda uopće ići na utrku, imaš već rezultat, jebeš one majice ionako su ti puni ormari majica. Ja se uvijek ionako ulovim jedne ko pijan plota. Ljeti je operem svaki put kad se tuširam i opet imam istu za sutra. Sad sam u tirkiznoj fazi majice bečkog maratona. Moj nesuđeni prvi maraton, nikad otrčan ali zato sam dobio maju na poklon od Igora. Možda je to znak da trebam početi raditi plan za Beč? U zadnje vrijeme nisam baš materijal za planiranje i sve radim bez plana iako ih imam malo više od onoga "kojota" što ganja ticu trkačicu. Prema jednom malo rezerviranom planu trebao sam još polako graditi kilometražu do jeseni, dok problemi sa bolovima u kukovima ne prođu ili uđu fazu kronikus, pa da znam biti će tu i nema potrebe da se sekiram. Bolje rečeno trebam se početi sekirati kad ih više ne bude.
Tjedan prije sam nekako dogurao malo preko 40 kilometara i ovaj nije smio preko 45 kilometara. To je ako sam htio primjeniti pravilo "10%". Postepeno dizanja volumena i nakon četiri tjedna smanjenje za brži oporavak i bolju adaptaciju. Neki treneri preporučuju adaptaciju od čak 6 tjedana sa identičnim volumenom. Ovdje se radi samo o aerobnoj adaptaciji jer ona je relativno spora ali još je gora situacija sa kostima i zglobovima. I tu mene čeka veliki "belaj". Skoro sve u donjem dijelu me boli, a nešto od toga još i sve više nego prije. Skočni zglobovi, nakon desnog sad je na redu i lijevi, a tu nešto ne štima jer mi malo natiče ispod vanjske strane članka prema spoju pete i ahilove. Koljeno, lijevo u zakoljenoj jami, pa me hvata jeza pri pomisli da se varaća Bakerova cista. I umjesto da korigiram plan na niže ja još odradio jedan trening više nakon tempa u četvrtak. Kao da se malo oporavim i rastrčim. Uz to sam u subotu zaboravio matematiku, pa umjesto jednog kruga napravio dva na Drenovici tako da sam ispravak mogao napraviti samo ako skratim onih planiranih 18 kilometara u nedjelju i napravim ponovo 15 kilometara. Čovjek bi možda ponekad bio sretniji kad bi imao malo manje prijatelja. U subotu navečer zove Dražen da idemo skupa dužinu. Ja on i Igor. Definitivno su trenutno malo prebrzi za mene i znam da obećanje: "ti vodi" i "nećemo više od 18" ne vrijedi pišljiva boba ali ipak sam pristao. I to ..bem ti miša u sedam i pol, ko će se ustati tako rano. Našli smo se na premanturskom igralištu i ja sam već pomalo zagrijao moje ujutro potpuno blokirane zglobove tako da je odmah moglo početi što je već trebalo. No malo smo više pričali jer Igora dugo nisam vidio, a i sa Draženom nisam bio prošli tjedan pa smo krenuli lijepo i lagano. Zaobilaznicom pored stare plinare, u Vinkuran, Banjole, Volme do "crvenih stijena" na gornjem Kamenjaku i nazad. Meni je već tamo Garmin pokazivao više od deset kilometara ali šta se može ionako sam ja poslje Volma rekao: "sad kad smo došli do tuda idemo do crvenih stijena". Možda je stvarno bolje trčati dužine u društvu. Tih sat i 50 minuta je prošlo tik tak. Nije bilo čak niti jako brzo, već ugodnih 5:23/km, sa svim zagrijavanjem i hlađenjem uz dosta priče. Jedino što je plan premašen udarnički. Umjesto 18 km, jedan polu maraton i sad sam već na preko 50 kilometara u tjednu. Zapravo broj je isti kao u planu ali su cifre malo "zbrčkane". Nije 45 već 54 i neki kažu više je bolje! Samo koliko je to uopće dobro za mene? Što će reći moji kukovi i tetive, ... kuku lele. Išao bi na more plivati ali vrijeme je tapija, žuljanje guze na bicikli me ne privlači. Ostaje mi ovo što imam i što jesam, tkačka kokoš makar i šepajuća.
Tjedan prije sam nekako dogurao malo preko 40 kilometara i ovaj nije smio preko 45 kilometara. To je ako sam htio primjeniti pravilo "10%". Postepeno dizanja volumena i nakon četiri tjedna smanjenje za brži oporavak i bolju adaptaciju. Neki treneri preporučuju adaptaciju od čak 6 tjedana sa identičnim volumenom. Ovdje se radi samo o aerobnoj adaptaciji jer ona je relativno spora ali još je gora situacija sa kostima i zglobovima. I tu mene čeka veliki "belaj". Skoro sve u donjem dijelu me boli, a nešto od toga još i sve više nego prije. Skočni zglobovi, nakon desnog sad je na redu i lijevi, a tu nešto ne štima jer mi malo natiče ispod vanjske strane članka prema spoju pete i ahilove. Koljeno, lijevo u zakoljenoj jami, pa me hvata jeza pri pomisli da se varaća Bakerova cista. I umjesto da korigiram plan na niže ja još odradio jedan trening više nakon tempa u četvrtak. Kao da se malo oporavim i rastrčim. Uz to sam u subotu zaboravio matematiku, pa umjesto jednog kruga napravio dva na Drenovici tako da sam ispravak mogao napraviti samo ako skratim onih planiranih 18 kilometara u nedjelju i napravim ponovo 15 kilometara. Čovjek bi možda ponekad bio sretniji kad bi imao malo manje prijatelja. U subotu navečer zove Dražen da idemo skupa dužinu. Ja on i Igor. Definitivno su trenutno malo prebrzi za mene i znam da obećanje: "ti vodi" i "nećemo više od 18" ne vrijedi pišljiva boba ali ipak sam pristao. I to ..bem ti miša u sedam i pol, ko će se ustati tako rano. Našli smo se na premanturskom igralištu i ja sam već pomalo zagrijao moje ujutro potpuno blokirane zglobove tako da je odmah moglo početi što je već trebalo. No malo smo više pričali jer Igora dugo nisam vidio, a i sa Draženom nisam bio prošli tjedan pa smo krenuli lijepo i lagano. Zaobilaznicom pored stare plinare, u Vinkuran, Banjole, Volme do "crvenih stijena" na gornjem Kamenjaku i nazad. Meni je već tamo Garmin pokazivao više od deset kilometara ali šta se može ionako sam ja poslje Volma rekao: "sad kad smo došli do tuda idemo do crvenih stijena". Možda je stvarno bolje trčati dužine u društvu. Tih sat i 50 minuta je prošlo tik tak. Nije bilo čak niti jako brzo, već ugodnih 5:23/km, sa svim zagrijavanjem i hlađenjem uz dosta priče. Jedino što je plan premašen udarnički. Umjesto 18 km, jedan polu maraton i sad sam već na preko 50 kilometara u tjednu. Zapravo broj je isti kao u planu ali su cifre malo "zbrčkane". Nije 45 već 54 i neki kažu više je bolje! Samo koliko je to uopće dobro za mene? Što će reći moji kukovi i tetive, ... kuku lele. Išao bi na more plivati ali vrijeme je tapija, žuljanje guze na bicikli me ne privlači. Ostaje mi ovo što imam i što jesam, tkačka kokoš makar i šepajuća.
petak, 17. lipnja 2016.
Drenovica "junky"
Svi imamo neke ovisnosti. Netko manje i bezazlene, a netko bogami i grde. Zna se da trkači uglavnom imaju ovisnost od trčanju. Kažu da je to zbog endorfina i ne bi polemizirao sa stručnjacima dali je ili nije. Uglavnom oni kažu, to je najvjerojatniji razlog zbog čega podnosimo sva ta trkačka sranja: kišu, hladnoću, vrućinu, žeđ, umor i naravno njegovo visočanstvo bolove. Ma horde bolova koje nas gotovo svakodnevno opsjedaju. Bar mene. Unutar toga(trčanja) svi imamo neke svoje male specijalitete. Neki ne piju vodu, neki se nalokavaju do ..., neki trče dok im crijeva sviraju Bachovu simfoniju u uzaludnoj molbi za malo klope. Neki se vole najesti maneštre, pa na otvorenom davati oduška i malo pogona za naprid. Volimo i svakakve tenisice, a neki i bez njih. I na koncu svi volimo negdje trčati na nekom za nas posebnom mjestu. Moje mjesto nema sumnje je Drenovica. Ja sam pravi ovisnik o Drenovici. Kad trčim zimi trčim na stazi "Lungomare"(uz more). Brzo se smrači, pa samo iz šume skliznem na cestu uz obalu i tako uspijem odraditi trening poslije posla. Stadion definitivno ne volim i točka. Zato jedva čekam da se dan produži pa da mogu otrčati trening u šumici Drenovica, a da me ne uhvati mrak. Osim trkačke i još nekih klasičnih ovisnosti ... kao pivce i ... još nešto svašta, zadnjih godina sam opsjednut i statistikom!
To je zbog posla. Da ne gnjavim previše, ukratko koristeći neke statističke alate i metode za raspoznavanje nekakvih vrlo "zeznutih" uzoraka oduševio sam se kako se iz toga košmara podataka ponekad se mogu pojaviti i suvisle informacije. Sad to radim sa trčanjem. Iz košmara mojih podataka izvlačim uglavnom hmmm... malo nepouzdane, da ne kažem nesuvisle prognoze. Ali neke činjenice me odmah bodu u oko. Od svibnja 2014. godine kad sam počeo sve prikupljati sa Garminom skupilo se tona toga. Sad kad sam to malo analizirao vidim da sam na primjer gotovo polovinu kilometara koje sam pretrčao, trčao na Drenovici. To je 1555,48 km od ukupnih 3440 km! Ne baš puno ali puno petica za Drenovicu, zapravo čista petica. Ukupni uspon iznosi impozantnih 24,3 km ali to zapravo i nije tako strašno. To je kao da trčite neku distancu tako da je pola uspon od 3%, a pola je nizbrdo 3%.
Prvu godinu je naravno nerazmjerno više kilometara jer nakon lipnja prošle godine do nedavno nisam baš trčao mnogo. Sve skupa sa ovih par mjeseci samo oko 840 km od čega na Drenovici 530 km. Znači još i više u postotku. To ima smisla jer na Drenovici se više trči ljeti kad je toplije, a zimus nisam trenirao uopće. Zašto tako volim tu stazu. Prvo, zato što mi je pored nosa. Izađem iz kuće i za jednu minutu sam već u šumici iza stadiona pa nakon još pet minuta prolaska pored vrtova na početku sam uzbrdice prema Vidikovcu. Ostalo je samo ovisno o planu ili vremenu, a ponekad i bolovima. Iz nekog razloga nikad nisam osjetio umor na toj stazi. Ok, kad se popnem na vrh uzbrdice ako sam išao brže malo se zapušem ali onda slijedi nizbrdo pa tako mogu ponavljati u nedogled. Radio sam i dužine od 30 kilometara kružeći kroz šumu uslijed ljeta. Lijepo staviš vodu negdje uz puteljak i svaki ili svaki drugi krug otpiješ malo. Drugo, nema nagaznih mina kao u šumici na Lungomare. Ljeti se na Lungomare svi kupači sjate gore u šumicu iznad ceste ali ne dive se pogledu, već seru. Zapravo gori su ljudi nego psi. Na Drenovici su i psi kulturni te izgleda navikli na trkače. Iako i nema baš mnogo trkača. Možda ovu moju rutu izbjegavaju jer ide dosta uzbrdo, a možda je to zbog toga što uvijek volim izaći i trčati u nevrijeme. Kad je toplo ili pada kiša. Kaže Mate da postoji jedan trkač koji kao duh trči svaki dan po Denovici ali njega je teško uhvatiti jer trči kasno predvečer, a i brz je! Jednom me upoznao sa njim ali nikad ga poslije nisam sreo.
Na Drenovici sam slučajno 2014. prije utrke naletio na Ozrena i ekipu iz kluba Maraton-Uljanik i tako stekao pedesetak prijatelja bez da se mnogo trudim. Malo sam se ipak potrudio. Otrčao sam tu utrku i još jednu lani, a to mi je jedna od najdražih utrka. Volim kros utrke.
Utrka na Drenovici 2015.
Tu sam upoznao i prijatelja te trkačkog partnera Dražena sa kojim dijelim istu ljubav prema Drenovici i ćakulama dok trčimo.
Jučer sam na atletskoj stazi trčao tempo uz jebeni jugo u prsa koji je divljački puhao i davio svojom vlagom. Čudno kako nisam osjetio blagodat puhanja u leđa! Malo sam razočaran jer iako sam tih 5 kilometra otrčao u prosjeku za 4:16 po kilometru, nisam baš siguran da je to bilo umjereno teško. Zapravo sam siguran da nebi puno brže mogao niti na utrci od 5 km. Di je to od 3:50! To što mi MAF test pokazuje iste podatke kao prije Tupljaka kad sam skoro šest kilometara trčao sa prosjekom 3:52/km ne znači ništa ili je stvarno moja dalmatinska komponenta bila znatno pogođena južinom. Jedino je dobro da je to ipak brže od svih tempo trčanja nakon ozljede i da nema nikakvih jačih bolova u kukovima i ostalim zglobovima. Čak razmišljam da i danas mimo plana napravim bar jedan mali krug na Drenovici. Trener kaže ne, ja kažem plizz... Ma ko jebe budalu, ja ću po svome.
To je zbog posla. Da ne gnjavim previše, ukratko koristeći neke statističke alate i metode za raspoznavanje nekakvih vrlo "zeznutih" uzoraka oduševio sam se kako se iz toga košmara podataka ponekad se mogu pojaviti i suvisle informacije. Sad to radim sa trčanjem. Iz košmara mojih podataka izvlačim uglavnom hmmm... malo nepouzdane, da ne kažem nesuvisle prognoze. Ali neke činjenice me odmah bodu u oko. Od svibnja 2014. godine kad sam počeo sve prikupljati sa Garminom skupilo se tona toga. Sad kad sam to malo analizirao vidim da sam na primjer gotovo polovinu kilometara koje sam pretrčao, trčao na Drenovici. To je 1555,48 km od ukupnih 3440 km! Ne baš puno ali puno petica za Drenovicu, zapravo čista petica. Ukupni uspon iznosi impozantnih 24,3 km ali to zapravo i nije tako strašno. To je kao da trčite neku distancu tako da je pola uspon od 3%, a pola je nizbrdo 3%.
Prvu godinu je naravno nerazmjerno više kilometara jer nakon lipnja prošle godine do nedavno nisam baš trčao mnogo. Sve skupa sa ovih par mjeseci samo oko 840 km od čega na Drenovici 530 km. Znači još i više u postotku. To ima smisla jer na Drenovici se više trči ljeti kad je toplije, a zimus nisam trenirao uopće. Zašto tako volim tu stazu. Prvo, zato što mi je pored nosa. Izađem iz kuće i za jednu minutu sam već u šumici iza stadiona pa nakon još pet minuta prolaska pored vrtova na početku sam uzbrdice prema Vidikovcu. Ostalo je samo ovisno o planu ili vremenu, a ponekad i bolovima. Iz nekog razloga nikad nisam osjetio umor na toj stazi. Ok, kad se popnem na vrh uzbrdice ako sam išao brže malo se zapušem ali onda slijedi nizbrdo pa tako mogu ponavljati u nedogled. Radio sam i dužine od 30 kilometara kružeći kroz šumu uslijed ljeta. Lijepo staviš vodu negdje uz puteljak i svaki ili svaki drugi krug otpiješ malo. Drugo, nema nagaznih mina kao u šumici na Lungomare. Ljeti se na Lungomare svi kupači sjate gore u šumicu iznad ceste ali ne dive se pogledu, već seru. Zapravo gori su ljudi nego psi. Na Drenovici su i psi kulturni te izgleda navikli na trkače. Iako i nema baš mnogo trkača. Možda ovu moju rutu izbjegavaju jer ide dosta uzbrdo, a možda je to zbog toga što uvijek volim izaći i trčati u nevrijeme. Kad je toplo ili pada kiša. Kaže Mate da postoji jedan trkač koji kao duh trči svaki dan po Denovici ali njega je teško uhvatiti jer trči kasno predvečer, a i brz je! Jednom me upoznao sa njim ali nikad ga poslije nisam sreo.
Na Drenovici sam slučajno 2014. prije utrke naletio na Ozrena i ekipu iz kluba Maraton-Uljanik i tako stekao pedesetak prijatelja bez da se mnogo trudim. Malo sam se ipak potrudio. Otrčao sam tu utrku i još jednu lani, a to mi je jedna od najdražih utrka. Volim kros utrke.
Tu sam upoznao i prijatelja te trkačkog partnera Dražena sa kojim dijelim istu ljubav prema Drenovici i ćakulama dok trčimo.
Jučer sam na atletskoj stazi trčao tempo uz jebeni jugo u prsa koji je divljački puhao i davio svojom vlagom. Čudno kako nisam osjetio blagodat puhanja u leđa! Malo sam razočaran jer iako sam tih 5 kilometra otrčao u prosjeku za 4:16 po kilometru, nisam baš siguran da je to bilo umjereno teško. Zapravo sam siguran da nebi puno brže mogao niti na utrci od 5 km. Di je to od 3:50! To što mi MAF test pokazuje iste podatke kao prije Tupljaka kad sam skoro šest kilometara trčao sa prosjekom 3:52/km ne znači ništa ili je stvarno moja dalmatinska komponenta bila znatno pogođena južinom. Jedino je dobro da je to ipak brže od svih tempo trčanja nakon ozljede i da nema nikakvih jačih bolova u kukovima i ostalim zglobovima. Čak razmišljam da i danas mimo plana napravim bar jedan mali krug na Drenovici. Trener kaže ne, ja kažem plizz... Ma ko jebe budalu, ja ću po svome.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)