četvrtak, 30. lipnja 2016.

Castel S. Pietro

  Nekad mi se čini kao da na ovom svijetu postoje mjesta gdje je vrijeme stalo ili je nešto sa tim dijelom svemira malo uvrnuto. Nakon napornog tjedna sa tonom prenesenih stvari i trčanjem na 32 stupnja, pa još i prebrzim uletio mi je hitni službeni put u Italiju. Da budem precizniji u Castel S. Pietro Terme(Bologna). Tamo je sjedište firme za koju radim pa povremeno moram potegnuti tih oko 900 km(tamo i nazad). Mojoj gospođi guzici se to više uopće ne dopada ali ovaj put sam išao sa kolegom i to kombijem tako da bar nisam morao voziti. Cijelim putem sam se mogao gnijezditi i izvoditi kojekakve poze na neudobnom sicu bez da ugrožavam promet. Još je kolega relativno mlađahan pa je stao tek nakon četiri sata gnjavaže i to zato jer sam rekao da ću se upišati u kombi. Bem ti još me čekalo sjedenje do kasnih večernjih sati, a ni poslije ne možeš ko čovjek u hotel da se opružiš već odmah sa posla na večeru jer je već osam uvečer. Moje noge natekle ko buhtle, a tenisice koje su broj veće stiskaju iako sam ih potpuno razvezao. I još kao da u blizini nema bar pet šest restorana mi idemo u Blognu na pizzu! Jebo zid, što ima na njoj kad moram još da se vozim pola sata do tamo. Ništa, preslana i bez veze ali pivo je bilo dobro. Belgijsko, pa sam smanjio negativnu ocjenu. Recimo jedan plus, nakon prve i na kraju ipak minus dva jer je konobarica bila zgodna i pitala dali želim još jedno ... naravno kad ne mogu da opružim noge bar malo sreće! Svaki put kad sam tamo ja ponesem opremu za trčanje i ujutro zavrnem jednu turu trčanja malo preko sedam kilometara. Tako kad se vratim sa trčanja ipak mogu jesti. Zapravo sam gladan što ujutro nikad nije slučaj. Doručak je ono ... no limit, šteta da propadne. Iz nekog razloga, a to se ponavlja već nekoliko godina uvijek mi izađe isti tempo i isti puls na toj dionici. Kako god da krenem na kraju sve bude isto. Tako je bilo i ovaj put. Tako je bilo odmah nakon Plitvica lani kad sam već bio ozlijeđen ali još u dobroj formi. Tako je bilo tjedan dana prije Drenovice lani kad sam bio totalno nabrijan. Isto tako je bilo i 2014. u lipnju na samom početku priprema za Ljubljanu. Kako je to moguće. Kao da je netko napravio "copy paste" komadića moga života i evo već ga tri godine koristi kad god odem u Italiju. Sedam kilometara, 5:05/km, puls 135 čak je i temperatura skoro ista oko 20 C. Ali ima još, skoro uvijek je lipanj osim jednom kad je bio svibanj. Prava stvar, nema veze u kakvoj sam formi ovdje sam uvijek u istoj.
Sad samo moram da nađem neko slično mjesto u svemiru gdje mogu da istrčim maratonsku utrku za recimo 2:59:59, pa to svako toliko kopiram ... divota, ne moram ni trenirati ili se sekirati dali ću se ozlijediti ili ne. 

Nema komentara:

Objavi komentar