Živa ledara

  Što se više nadam kako je bilo dosta zime i previše ako mene pitate to se ona sve više inati i guta me kao živi pjesak. U ponedjeljak sam se smrzao na poslu, a danas iako je bilo malo bolje čak 16 C kad sam jutros stigao na posao vani nije bilo uopće za zajebanciju. Iznenada je umro otac mog dobrog prijatelja i trkačkog partnera, pa sam se danas malo bolje opremio jer sam znao da tamo gore na groblju u Mutvoranu dere bura bar dva puta gore nego u Puli. Tri puta sam već bio na tom groblju ali trčeći na memorijalnoj utrci Antonio Cukon. I uvijek je bilo pakleno vruće jer je usred ljeta, a poslje toga se okupimo na ručku i druženju kod njegovog oca. Zbog toga taj tužan događaj postane nešto sasvim drugo. Svi koji tamo dođemo nekako se zbližimo. Ovaj put je hladnoća još povećala tugu tog trenutka. On je bio neobično(za njega) blijed i izgledao manji u tankom kratkom crnom kaputiću i bez kape na glavi. Kad smo se nas nekolicina iz kluba vratili u Pulu odlučio sam za inat neumoljivoj buri i mraku koji nas je već uhvatio odraditi planirano tempo trčanje. Trebalo je trčati 3 x 2 km sa 200 m laganog joginga između za oko 4:10/km-4:12/km.
Uz put sam kupio porciju ćevapa u lepinji i to progutao bez ikakvih dodataka, a sve zalio sa duplom kafom. Ako bude revolucije nema veze ima šumaraka i mrak je svuda oko nas. Znao sam da je hladno i dobro ipod nule(-3 C kad smo krenuli), a bura je puhala prilično jako ali ipak sam ostao kod dvije maje i jedne potkošulje jer me ova sintetika ipak malo previše iritira. Dražen je opet imao onaj šuškavac u kojem se jednostavno ukuhaš pogotovo ako ideš malo brže. Meni je bilo ok jedino je bilo gadno disati. Da nešto ne štima sa tempom sam primjetio odmah jer nakon drugog brzog kilometra Dražen je imao "revoluciju" i odjurio u šumicu, a ja sam nastavio oko punta Verudele. Nikako ne podnosim to stanje kad si toliko obučen: kapa, marama preko nosa, rukavice i sat negdje ukopan ispod. Vani mrak kao u rogu na nekim mjestima ništa ne čujem i ne osjećam tempo samo rezanje u plućima kao da mi neko provlači neku nazubljenu slamku kroz dušnik. Toliko sam se dekoncentrirao da sam drugu dionicu trčao tri kilometra, a ne dva jer nisam čuo Garminov bip. Stalno sam gledao hoću li ugledati Dražena jer je trebao da ide suprotnim smjerom prema meni. Na kraju sam ga ugledao kod izlaza prema Bunarini i tek onda shvatio da sad već trčim tri kilometra. Ostala su još dva da odradimo ali opet sam morao sam jer njemu još nije bilo dobro. Ne odležana viroza ipak ne prolazi tako lako. Mislim da će trebati sačekati da ovi minusi popuste, a možda bi to bilo pametno i meni jer kad sam napokon stigao doma kašalj me ovladao na jedno pola sata. Još sam jednom večerao popio još nekoliko čajeva i sad je ok ali kad nakon ćevapa ili maneštre ne popijem pivo znam da ništa nije u redu. Prije svega prerano sam ubrzao(prosjek 4:09/km) i nebi želio da mi se to osveti. Ali valjda je ta odbojnost prema hladnoći i mraku utjecala da zanemarim sve i požurim u toplu "štalu". Sutra će biti još hladnije. Sad sam u dilemi dali da trčim na posao i nazad, pa tako odradim lagani dan sa 10 kilometara ili preskočim i nadam se da će od četvrtka biti malo toplije. Ali onaj ludi Vakula stalno najavljuje ono "bijelo govno". Daj više otkači nam tu ledaru sa grbače nismo mi za to.    

Vidjela žaba da ...

  Svi se nešto šepure sa tim kupanjem u hladnom ili pokazuju koje kakve slike termometra uz pozdrave sa mediterana, a na njemu -11 C. Zamrznute klupe, svjetionike okovane ledenim injem, zamrznute slapove po kojem se pentraju, uvale i slično. Gdje to nađu. Onda se netko javi sa -22 C ali iz Sarajeva. Čime je..te da se ja pohvalim? Jutros mi je u kancelariji bilo 11,6 C stupnjeva eto jeli to fora. Kua fora to je tapija od kuće i izolacije. Evo sad je marenda, a meni je još hladno iako je "već" 18 stupnjeva.

"Oчень тепло" rekao bi rus ali on bi već sprašio tko zna koliko votki. 
U takvoj euforiji hladnoće valjda po onoj vidjela žaba di konja potkivaju ... i ja sam se malo okuražio. Kad mogu oni neki i neke u gaćama da skaču u zaleđene rijeke i jezera mogu ja sa duplim gaćama na trčanje. Jučer sam skinuo još jednu maju tako da sam "hrabro" otrčao polu dužinu sa samo dvije majice i bez one banditske marame. Možda sam zato malo žurio pa sam bio brži i desetak sekundi po kilometru nego prije dva dana. Istrčao sam malo preko 18 kilometara, a još mi je i puls bio niži. Dali je to zbog te jedne maje i trenirke manje ili jer je bilo za 1,1 stupanj toplije nemam pojma. Samo znam da mogu slobodno nastaviti gdje sam stao bez nekog posebnog uvoda. Moram u ovaj tjedan još ugurati kombinirane duge(450 m) i kratke(250 m) uzbrdice, tempo i dužinu 30 km, tako da mogu pomalo početi raditi na stazi dva tri tjedna prije odlaska u London. Poslije toga sve će se ubrzati ... nadam se i ja.  

Zimsko plivanje

  Nisam baš oduševljen sa ničim što je vezano za pojam hladnoće počevši od sladoleda pa na dalje. Ipak za par sitnica u životu ću rado napraviti iznimku. Prva je pivo druga je hm ... još jedno i tako dalje. To volim hladno, ostalo ma jok. Zato sam ne malo bio iznenađen kad su me neke cure iz kluba pozvale u FB grupu Zimsko plivanje Pula. Ja pristojan kakav jesam i neuk u tom novom mediju kliknuo ok i eto belaja. Sad mi vade nepostojeću mast sa obavjestima, člancima koji glorificiraju potrošnju masnoće u hladnoj vodi i sve tako redom. Šta bi ja to trebao potrošiti. Upoznao sam sve zimske kupače u okolici i neki stvarno nisu baš nešto debeli. Njih nikako da shvatim. Prije godinu dana dok je još trčala i bila jako dobra sretao sam Mladenku po mrklom mraku negdje oko Mornara umotanu kao da je na sjevernom polu. Pitam je: "nisi li malo pretjerala", a ona će: "ma ne sad sam izašla iz mora pa se nisam još ugrijala". Kruh te j... em je januar, februar još i mrak koji kua radiš u moru? Ja nisam baš previše zimogrozan iako mi fali malo izolacije i moje zadnje kupanje je bilo 6 studenog što nije baš neka zima. Danas sam usprkos hladnoći ponovio jedno lagano trčanje po Drenovici, a poslje toga malo šetao Lungomare. Kad se zrak ne giba ništa, sve je ok ali čim malo zapuše ledi ti se u nosnicama. Nije baš bilo trkača, a nisam niti vidio nikoga u moru ali mi je pažnju privukao jedan lik koji je čudno trčao naprijed nazad negdje poslje Drviševog kafića(Pomodoro). Izgledao je kao neki bokser ali imao je jaknu tipa "vjetnamke"(ako ste matori znate na što mislim), razvezane duboke cokule i poslje sam skužio da ispod miške drži ručnik. Kad sam mu prišao cvokotao je zubima toliko jako da sam to čuo na deset metara, a lice mu je bilo plavo ko šljiva. 
Shvatio sam da je jadnik tek izašao iz vode i trči na onom ravnom dijelu gdje je malo zaklonjeno od neugodnog prodora sjeverca i gdje još malo grije zubato sunce. Mogu još shvatiti da je to zdravo, ovo ili ono ali da netko u tome uživa nema ba teorije. Sutra ću polu dužinu 15-18 km vidjeti ću koliko, to će biti uživanje. Naravno kad se završi.

Možda je počela

  Jutros sam se obukao posebno "inspirativno". Čak sam stavio onu "maramu kapu" što izgleda svatko zove drugačije preko usta, nabio kapu, rukavice ter znaš i još dosta specijalnih stvari koje sam prvi put obukao ove godine. Čak i gege sa nekakvim flisom oko muda i butina. Računao sam da je hladno, ispod nule svakako ali uz jaku buru to je osjećaj od skoro -10. Ha, ha rekli bi rusi. Oni nebi za to niti navlačili čarape. Stvarno postajem ziheraš i samo fali da još počnem tako trčati utrke. Računao sam biti ću vani kratko, pola sata pa se neću stići niti oznojiti. Opet sam namontirao nove tenisice i krenuo.
Dok vani čekam da Garmin ulovi signal uvjek se malo razgibam na nekoj ogradi pred ulazom u garažu. Mora da izgledam groteskno kao kakav olinjali baletan koji maše nogama u maniri koja je davno prestala biti graciozna. Da samo znaju kako kosti škripe je.. Do Drenovice već sam polako zagrijan i to me prvo iznenadilo. Nisam opet osjetio bolove u skočnim zglobovima, a marama poduplana preko nosa i usta ipak je djelovala. Ovih dana se zakašljem ako iz tople sobe odem na balkon, a sada ništa. Vidim da je sve zaleđeno, svaka lokva ili suho od bure. Nema trunke blata podloga je sva tvrda. Nakon prvog odmah sam znao da ću ostati bar još jedan krug.  
Nekako sam mislima došao na novogodišnju noć i taktove pjesme koja je svirala dok sam otvarao šampanjac. Talking Heads, Psycho Killer ...
Nikad ne slušam muziku dok trčim i to baš nikad. Nisam probao, mada nikad neznaš. Možda bi mi se i dopalo. Zato ponekad muzika trči samnom i to obično krene jedna stvar koja se ponavlja kao na kakvom pokvarenom gramofonu.  Ponekad je to mega glupa melodija koju ni u ludilu nebi slušao ali moram jer nema čarobnog dugmeta za gašenje. Nešto je pokrene i voala ... piči dok ne stanem. Nekad je ok. Sad je bila tu i ništa nisam mogao protiv, pa sam se vratio mislima malo u Berlin 1980. i prvi susret sa njihovom muzikom u nekom punk kinu. Sjetio sam se svog prijatelja koji se još uvijek bori sa parkinsonom i nekako se bojim da ako ne poduzmem uskoro ništa možda ga nikad više neću vidjeti. Njegova kćerka koju viđam svako ljeto kaže da još igra nogomet i da je to jedino što još može sam, a ostalo je sve koma. Rudiša kaže idemo skupa 2018 u Berlin. Bojim se da će meni i mom frendu tada biti kasno. Možda bi trebao već sad razmisliti o tome jer me njegov zet može ubaciti na maraton kad želim. Tako bar kaže.
Vidim da neki naši planiraju Berlin ali meni je to ipak malo previše planiranja. Valjda zbog toga nikad neću trčati neke velike maratone. Jebem mu miša kad sam imao dvadeset i nešto sjeo sam u bubu koja se do Berlina gotovo raspala i vozio dok nisam našao adresu prijatelja. Love je bilo za gorivo i poneko pivo, a sada se trebam pripremati ne znam kako i zbog čega. Trglo me nešto i iz 1980 odjednom sam se našao opet na Drenovici ali sad je treći krug već bio gotov i dobro da nisam nastavio jer je mašina zakuhala. Ona marama je bila natopljena, pa sam je morao skinuti sa nosa i usta jer sam se pomalo gušio ispod nje. Sve u svemu ipak nije bilo tako loše kao što sam se pribojavao ali sutra je novi dan ako sve prođe dobro još ću i u nedjelju trčati neku polu dužinu.
Možda je ipak i ova godina počela.



  

La Corsa Della Bora

  Pokušavam da ne legnem jer zadnjih dana ionako nisam mogao zaspati do jutarnjih sati. Imao sam  nekakvu fantomsku bol u donjem dijelu leđa čim bi primirisao krevetu. Kad se ustanem nestaje i tako me prca cijelu noć. Ništa od hormona rasta i oporavka, a u ostalom čemu. Ionako nisam trčao već ... što toliko je prošlo? Više od tjedna! Nemam od čega da se oporavljam. Pratim onu neku ludu trail utrku za koju mi je netko u Ljubljani bio uvalio pozivnice. Još tada sam im rekao kako nisu normalni organizirati utrku oko Trsta pa tamo prema Kozini i nazad u januaru. Utrka se zove La Corsa Della Bora(Utrka Bura). Već danas je sve u crvenom meteo alarmu zbog buretine, a temperatura je oko nule. Sutra će biti i gore. 

Ne shvatam koji kua je onom žutokljuncu od Anteta(Živković) to trebalo u životu. Tek je počeo trčati i ide mu dobro. Što bi lomio noge po mraku i ovakvom nevremenu? Ako se ne varam trebaju ići kao štafeta(četri člana, Jahorina Ultra Trail Team) oko 160 km, sve jedno nebi baš. Ali ako mogu ovakvi žutokljunci i Sanja(Trčim jer Štrčim) nisam ni ja toliko u k..cu da ne mogu odraditi trening. Sutra sam odlučio zanemariti kašljanje, upozorenje na hladnoću, buru i trčati pa makar to bilo zadnje ove godine. Skidam rukavice i ne dozvoljavam više da me ovakve stvari pretvore u neku kilavu babu.
Dovoljno je što sam dida. Ako nisam dorastao bolje da se to odmah riješi. Ovakvim tempom treniranja nikada neću stići ni blizu na tri sata za maraton. Tri godine treninga prosjeci 41, 24, i 39 km/tjedno je stvarno za k..c. Još me j.. i rok trajanja. Ne, treba se požuriti. Sutra ima da letim(doslovno) po Drenovici. Možda ipak da stavim na noge one trake sa olovnim kuglicama koje sam koristio u podvodnom ribolovu da mi se noge i peraje ne dižu sa dna kad sam po ovakvom burovitom vremenu ležao u zapjenjenom plićaku i čekao kakvog znatiželjnog brancina da mi se nacrta na nišan. Kako sam lagan bura bi me bez toga mogla odnjeti i tko zna gdje bi završio trening.

Ništa

 Još uvijek se ništa ne događa. Kao da je starter dao znak ali ja još nisam vezao tenisice ili nešto tako, a raja već krenula. Mislio sam da to može biti samo u nekom ružnom snu i noćnoj mori ali tako je meni počela ova godina. Ujutro sam ukomiran od nespavanja, preskačem vježbanje, idem na posao i mučim muku sa glavom koja djeluje prazna ali nekako teška. Popodne me ulovi kašalj kao nekoga tko puši dva tri pakovanja opakih cigara. Onda zakunjam na kauču, i nakon nekoliko buđenja za čaj i pišanjac prevalim se u sobu. Po noći se znojim i oslobađam nagomilanog čaja pa od spavanja opet ništa. Još me uvijek popodne i noću treska ona glupa 37-mica od koje mi je vruće u glavi, a zima po ostatku tijela. Ja mislio da tako nešto mene ne može da snađe. Ne sjećam se kad sam bio prehlađen zadnji put. Valjda za sve postoji i prvi put. Pokušavam jedino da ne postavljam nikakva pitanja jer znam da nema odgovora, zašto se truditi. Sve ionako prolazi, pa će i ovo s...
  

Po jutru se dan poznaje ... ili ne

  Iako sam se nekako ponadao već je generalna proba dočeka nove godine dan prije za mene bila katastrofalna. Piće mi nije išlo, hrana još i manje, a jedva da sam uspio dočekati i Jasninu baklavu nakon koje sam otišao kao(povijesno prvi put) "party breaker" u krpe već prije deset uvečer. Čak je i moja žena ostala. Tresla me cijelu večer ona jebena glupa temperatura malo iznad 37. Ne bi me to toliko uznemiravao da nije bila popraćena sa kolosalnom križoboljom od koje mi se moj išijas činio kao pi..in dim. Ležanje je sve još činilo gorim. Da ublažim nervozu zbog nemogućnosti da se namjestim razmišljao sam o tome kako mi je zapravo dobro jer sutra ne moram sa Rudišom da trčim dužinu 42 km i još tako
neke gluposti kao ispijanje alkohola od jutarnjih sati na gradskoj tržnici sa gomilom ljudi koje eto uvijek sretneš na staru godinu. Koliko puta mi je već do podne bilo dosta i previše, više niti ne brojim. Eto svega toga sam sutra "oslobođen". Mogu da ležim(iako ne mogu) do mile volje i ne radim ništa. Jedino što mi je već pun kufer čaja. Ko za inat taj dan kad si u banani vani je prekrasno i sunčano. Tako sam ipak većinu vremena proveo na balkonu uz kaficu i neke grickalice, a križobolja je skoro nestala.
Onda su počele stizati poruke i poziv novopečenog maratonca: "Znaš do 32-og ok, onda kad sam stao da uzmem malo vode, kurc... noge nešto neće ..." i tako klasična priča. Trčao je malo sporije nego ja i on prošli tjedan dužinu, ali poslije 32 km je počelo štekanje. Ipak 3:32 je dobro za prvi put i to ovako bez pratnje, taperinga, gelova, a skoro i vode(tek nakon 30-og). Dubravka je istrčala takođe sama bez pratnje ali je njen Garmin nešto malo zbrljao pa joj je došlo malo kraće. Kaže mi: "još nisam maratonka, fali mi 200 m" ali 4:02 je isto tako dobro iako sam malo ljut što to uopće radi. Zapravo meni je to malo čudno i ne kužim poantu onih koji žele probati utrku prije utrke. Time ubijaš jednu od onih čari maratona, ako grčeve, znojenje, žuljeve i ostale "ljepote" ne ubrajaš u "čari".
To je neizvjesnost. Ona tjera adrenalin i meni se bar čini da je veća čim više nepoznanica stoji pred tobom. Ako digneš ulog pogotovo prvi put onda je sigurno nezaboravno.
Kako mi je ono ljenčarenje na balkonu dokinulo križobolju ponadao sam se dobrom uletu u Novu godinu. Čak i mislio kako bi mogao prije odlaska na feštu zavrnuti jedan krug na Drenovici u novim tenisicama. Fešta nije bila loša jer se za božanstvenu klopu pobrinuo moj frend Fedor ali piće mi jednostavno nije išlo i osjetio sam da me već prvi aperitiv izbacio iz krhke ravnoteže. Zato sam se okrenuo muzici i plesu mada su svi primijetili kako nisam onaj pravi ... j.. nisam to već dugo. Cijela ta moja ekipa živi u nekoj prošlosti. Kad smo ...bla, bla... Sad ih samo "Veli Jože"(veliki brod-dizalica) može odvući od stola i poneki nostalgični takt, ne za dugo. Nikad manje nisam pio na dočeku pa nisam imao potrebu niti da previše kompenziram sa hranom tako da sam kući došao lagana stomaka i još laganije glave. Poslije ponoćnog šampanjca prešao sam na "Tri šalice čaja" kao da sam sa samim sobom sklopio ne znam kakav važan dogovor. Baš me razočaralo kad sam u jutro prolazio Južnim bulevarom pored policijske patrole, a oni ništa, neće da me zaustave. Kao da mi na čelu piše: "ovaj seronja pije čaj". Baš sam htio da pušem, osjećao bi da nije sve bilo tako uzaludno. Od nabujalih voda što su izvirale iz svake molekule moga tijela nisam baš nešto mogao spavati, a i kako spavati kad ležim već danima. Nemam čak ni najmanju naznaku ukočenosti zglobova ujutro kao da sam se sav nekako smekšao. Još je prvoga trebalo izgurati jedno klanovsko okupljanje kod moje mame koja već dva dana kuha kao da smo svi jadni gladni i tek nedavno došli iz bangladeša ili tako što! Od sitne dječice do nas malo matorih svi u komi sa hunjavicama, gripama, na antibioticima i svašta nešto: Starci, tata 91, mama 81, jure po kući režu, sjeckaju, vade čepove... Kao da su čekali godinu dana da ih netko posjeti. Skoro svaki dan je netko kod njih, ovi malo mlađi još i češće. Na ručak, da se pričuva pra unuka i tako što, kako im nismo dopizdili. Uglavnom kad sam pokušao skratiti i pobjeći već nakon sarmi pod izlikom da moram odvesti ženu kod majke stari je složio "ne jebi ale" facu i obećao sam da ću doći nazad na kafu i kolače dok ovi mladi pojedu jer neki još nisu bili ni stigli. Kod moje stare nema protokola ni termina, sve radi non-stop. Dolaze i odlaze kao na traci. Neke niti ne vidiš ako si slučajno bio na "veci" ili na balkonu pušio kao moja žena. Na kraju žena mi nije dala da idem kod njene stare u strahu da je ne zarazim, a i bio sam neki dan kad je imala rođendan. Uostalom zbog demencije ona uopće nema pojma kad sam bio i svaki put se obraduje kao da me vidi prvi put. Bar još zna tko sam. Zato sam obuo ... kao u pjesmi(bez levisica) nove tenisice i na brzaka popustio silnoj želji da napravim jedan krug po Drenovici. Tenisice su prva liga ili je to zbog potpunog izostanka bolova. To mi se činilo malo uvrnuto i nestvarno. No umorio sam se zaželjevši Sretnu Novu godinu vojsci šetača pasa i njihovim ljubimcima. Toliko se vrtim tamo da gotovi sve na neki način znam, pa mi je glupo da se ne javim. Tih malo manje od 6 km sam precizno odradio za 30:00 i činio mi se to kao dobar znak ili samo znak. Samo čega? Naravno nisam se trebao tuširati, a ne bi niti stigao jer sam morao juriti po ženu, pa opet na kafu i kolače do moje mame, pa ima li više kraja tim feštama još će sigurno netko da navrati ili zove na ostatke prasetine. J..ga i u mene pun frižider pive. Čeka ljeto ili neko dobro društvo. Kako sad da pogodim kakva će mi biti ova godina ... to ne može ni Vakula i Sijerković skupa čak i da im pomogne baba Vanda ... čekaj to sam ja, tako kažu.