Kraj i početak

 Prolazi lipanj i njegov miris koji svake godine donese novu nadu da će moje druženje sa trčanjem još malo potrajati. Lipe na Drenovici više ne cvatu ali ove godine ipak nadam se neće biti kao lani. Uzeo sam tri tjedna odmora od intenzivnijeg trčanja kako bi pokušao potpuno riješiti problem sa koljenom ali ostalo je pomalo neriješeno. Kontrola kod kirurga koji me operirao je prošla dobro i vrlo je zadovoljan kako se funkcija ramena vratila gotovo potpuno. Mogu slobodno u teretanu, plivam ionako već neko vrijeme iako ne toliko koliko bi htio. No previše imam obaveza pa mi u jutarnjem terminu ostaje premalo vremena. Popodne mi je tlaka jer su plaže već prepune turista od kojih nema mira i moraš biti stalno oprezan da te ne pregazi kakav gliser, kanu ili daskaš. Jebeš takvo plivanje. Odradio sam bar dvadesetak atletskih takmičenja kao novopečeni sudac i čak tri u sloveniji pa mi je to dosta remetilo trening posljednja dva mjeseca. Cijeli dan stajati na suncu izbije svaku želju da predveče odradiš bilo kakav trening. Zbog toga i umora nakon polumaratona na Plitvicama, a mislim i promjene koju je donio ovaj prvi toplinski val, forma je neko vrijeme stagnirala ali ovaj zadnji, treći tjedan je ponovo počeo lagani napredak. 

 

Došlo je vrijeme da napravim plan za maraton. Kako je to zapravo ponovo početak jer nisam ga trčao već pet godina plan će biti od 16 tjedana i počinje sljedeći tjedan. Mislim da sam skupio dobru bazu od oko 50-tak km i da nebi trebao biti problem povećati još malo na bar 70 i malo preko km. Toliko mislim da je primjereno mojoj dobi jer nebi želio da pretjeram i ponovo odgodim povratak u društvo maratonaca. Plan je odlazak u Ljubljanu na jubilarnu desetogodišnjicu od mog prvog maratona. Biti će to nadam se peti maraton u Ljubljani, možda i peta pobjeda ovaj put u kategoriji 70+ ali to jednostavno više ne postavljam kao cilj. Htio bi još jednom istrčati tu dugu utrku bez očekivanja i utrčati u cilj zadovoljan i opušten kao recimo 2016-te godine. Mada su neki pomislili da sam izgledao blijed kao ... ali očito nisu vidjeli sve ostale maratone koje sam teturajući na zadnjim isparenjima u rezervoaru istrčao u Ljubljani. Svaki put sam ganjao osobni i uglavnom kiksao osim na prvom koji je ionako bio osobni. Suzdržati ću se od vožnje bicikle iako je redovno koristim na trenažeru kako bi malo sačuvao koljeno, i ojačao kvadricepse. Plivanje će izgubiti važnost i ustupiti prvo mjesto njegovom visočanstvu trčanju. Mada imam još neke želje u vezi sa plivanjem. Čeka me dugo i kažu vrlo toplo ljeto ali to je tek početak, a kažu da je svaki početak težak. Niti kraj neće biti ništa bolji, vjerojatno. 

Trčanje po jajima

 Netko mi je rekao da sam malo maka kad idem nakon svega trčati utrku baš na Plitvice. Nisam bio još spreman. Bar ne onoliko koliko mislim da bi mogao biti jer nakon svega par mjeseci trčkaranja i sa samo tri dužinska treninga preko 20 km ... ha to nekad nisam zvao dužinom, nisam još ni blizu. Ali kupio sam nove tenisice razočaran jer su mi se Bostonke raspale (pukle sa vanjske strane) prije isteka od 1000 km. Sve prijašnje adidaske su završavale karjeru sa preko 2000 km i u odličnom stanju za nošenje. Tako sam jedne bacio tek nakon 9 godina korištenja.

Posljedica je bila priličan žulj do krvi nastao na kvrgi koju imam na zglobu palca. Izgleda da su takve tenisice samo za mlade trkače koji ne pate od kalcifikacije zglobova i ostalih plodova starosti. Skužio sam na kraju da je to zbog toga što se vezice hvataju ispred tog zgloba pa je kod trčanja nizbrdo nemoguće izbjeći trenje. Već sam imao taj problem sa prvim Adizero Pro pa sam i sad to riješio premještanjem vezica na predzadnju rupu. Zapravo hvatište što je još i gore od rupe jer ispod je nekakvo ojačanje koje baš sjedi na vrhu zgloba. Iako je poslje bilo znatno bolje ipak me brinulo kako će sve izgledati kad se zaletim prema koranskom mostu. Uporno sam ponavljao mantru: ideš na izlet, janjetinu i pivo j.. polumaraton. Zapravo nitko od mojih kolega osim Patrika koji je još bio nabrijan iako je nedavno istrčao između inih maratona još i beogradski nije u baš nikakvoj formi. Neki  se trude ali im neide, a neki se baš i ne trude. Trče na staroj slavi. No Patrik je tek 40+ i to mu se može oprostiti, treba još da uči. Stare kuke mogu trčati i bez priprema. Uostalom što si stariji konkurencija je sve rijeđa. To je prednost. Sve nam je važnije da se negdje nađemo i popijemo pivo nego koliko ćemo trčati. Nije bilo drugačije niti sad. 

  Ručak u Vili Velebita obilan i slastan kao uvijek

Leđa su me potpuno prošla i to je bio dobar znak ali koljeno je još ostalo blago rečeno upitno. Zato sam se odlučio na trčanje nizbrdo kao po jajima. Iako sam na treningu zaključio da nebi trebao biti problem trčati polumaraton po ravnom oko 4:30-4:35/km nizbrdo nisam htio ići brže iako mi je to izgledalo dosadno do jaja. Neki moji kolege daleko su odmakli ali znao sam da me čekaju negdje na usponu možda već prvom od koranskog mosta. Jedan od njih premlad da shvati i previše nepripremljen je taj dio zgazio sve ispod 4 minute po kilometru ali sam ga pretekao zadnja dva kilometra i nabio dvije minute prednosti jer su mu noge potpuno otkazale. Kao i davne 2015. godine prvo sam sreo Slavena koji je od tada nabacio dosta težine pa se niti nizbrdo nije baš kotrljao brzo ali istini za volju odabrao je maraton unatoč potpunom izostanku pravog treninga. Čim smo krenuli u brdo nisam više niti sačekivao da me dostigne nakon okrepe na kojoj je zastao već sam pomalo pazeći na puls preticao sve koji su evidentno zaglavili. Prvo jednu moju mušteriju ili pacijenta kojeg se sjećam sa utrke iz 2021 godine u Crnom Lugu. Nije djelovao baš sretno. Malo zatim i klubskog kolegu Ljubu koji znam da mrzi uzbrdice i toplo vrijeme. Nije čudo da je jednom na zimskom polumaratonu u Varaždinu koji se trči sa hendikep vremenom na startu bio drugi. Je..ga Varaždin je ravnica i još je bila zima. Do vrha se nisam zaustavljao i držao sam skoro sličan tempo kao prije 9 godina bez da pulsom uđem u zonu kad makina zakuha. Na okrepi nakon već pređenih 12 km sam popio gutalj vode, ostatak prolio po glavi i dok kažeš keks bio sam već u šumi hvatao sad malo razrijeđene trkače. Sa nekima sam malo ćakulao iako su oni trčali uglavnom maraton. Znao sam da me čeka još onaj veći uspon od ulaza u nacionalni park kojeg smo u subotu obišli da vidimo kako to izgleda. Svi su graktali kako će taj dio prehodati ja sam se nadao i na kraju ostvario zamišljeno, a da tempo nije pao ispod 6 minuta. Kasnije sam vidio da je bio 5:50/km ali više nije bilo niti bitno. Rutinski sam stisnuo još jedan kilometar blaže uzbrdice ispod 4:40/km da me ne pretekne jedna atraktivna malada trkačica koja je išla brzo po ravnom ali jako štekala u brdu. I ona je zastala da uzme vodu dva kilometra od cilja. Ja sam curi koja mi je gurala vodu pod nos odmahnuo i doviknuo kako mašina još nije zakuhala pa će nekako i bez tih par kapi vode doći do kraja. Na kraju sam spustio završne metre u tempu kakvim sam nekad trčao cijelu trku. Samo da se podsjetim da sam nekad bio trkač. Ovo sad je izbljedjela slika iz starog albuma. Potpuno nevažno je to da sam prvi u kategoriji M70 jer nas je bilo samo 4, a drugi je došao u cilj 45 minuta kasnije. Čak niti to da sam 31 od 252 trkača mi sad nije važno jer ipak sam daleko od onih 1:36 prije 9 godina. Znam da se ne mogu nadati previše ali do jeseni bi trebao biti malo bolji i sposoban istrčati maraton. Za razliku od prijašnjih polumaratona nije bilo niti trunke nesigurnosti u nogama kad sam prošao cilj. Zaustavio sam sat i odmah produžio do štanda sa pivom po zasluženo osvježenje. Izuo i skinuo tenisice pa polako pijuckajući pivce uživao u dodiru trave i bosih nogu kao kad sam bio djete. Zašto češće ne hodamo bosi? Zašto češće ne idemo na ovakva druženja i zašto nas je svake godine sve manje?