utorak, 14. ožujka 2023.

Muk(h)a u duš(n)i(ku)

Čim sam napravio prvi makar minijaturni plan i naravno uplatio utrku nakon dvije godine odmah me sustigla loša karma. Ta me uporno vreba i prati već neko vrijeme. Iako sam nedavno samozadovoljno zaključio kako zapravo još nisam upoznao moju obiteljsku doktoricu, a ona jako dobro poznaje moju familiju, osim mene. Onda je zaredala prvo corona u prosincu i sad evo prije tjedan dana viroza koja mi je ostavila opaki kašalj u amanet. Kašljem kao stari moped ili kao da sam okorjeli pušač. Baš me zanima bili sad mogao onako "kušeljati"(pričati za ne istrijane) sa Ivanom Stanićem dok se spremam da zadnji krug u Tupljaku oderem ispod 4 minute po kilometru. Jok niš od tega. 

U subotu sam na jedvite jade istrčao laganih 9 km i onda cijeli dan bio sudac u cilju na ekipnom prvenstvu hrvatske u Medulinu. Bura je već prije podne počela dizati bijele kreste po kvarneru koji se sa starta i cilja vidio kao na dlanu. Jedini zaklon je bio iza balona na ulasku ucilj. Mada ni to nije baš pomagalo. Utrka je bilo toliko da smo jedva stizali popisati i izmjeriti sve iako je postojalo i elektronsko mjerenje, a mi smo bili samo backup. Šokiralo me i iznenadilo kad sam vidio da na takvom takmičenju ima trkača koji nebi prošli niti pod teške rekreativce. Ali takva je realnost naše atletike. Ima par telentiranih trkača i trkačica koje odskaču, a ostalo se nebi trebalo voditi pod trkače već one što trčkaraju kako bi skinuli pivski trbuščić ili malo salca sa guze. Ostao sam malo iznenađen kad mi je prišao jedan čiča sa brojem ali odmah sam ga prepoznao. Moja mušterija sa zadnje utrke u Crnom Lugu koji je ostao iza mene oko 13 minuta na utrci od nepunih 26 km. Koji kua tu radiš? Pa trčim za klub 4 km. Kruh te j... pa šta veterani od 70 godina trebaju trčati za ekipno prvenstvo hrvatske? Nije čudo da ga je prvi uberundao za dva kruga od 1 km. Prvi je išao 12:37, a čiča točno 18:37. A ja se brinem što možda neću moći držati polumaraton brže od 4:20/ km. Ma ko ga šiša, koliko bude biti će dosta, a i brže nego njegovih 4 km. Još je čiča prvak hrvatske za veterane tj. jedan od onih zbog kojih sam preklani htio otići na službeno prvenstvo hrvatske da neki prestanu misliti da su jako dobri trkači. Jedini na ovim prostorima kojemu skidam kapu i šešir što god, je bio i ostaje Drago Paripović, a ostali uključujući i mene su sitna buranija. 

Ondak je došla jebena nedjelja sa burom od rana jutra. Nije bilo dosta što kašljem već na zagrijavanju nego mi je na prvom ubrzanju od 5 km u dušnik uletila muha ... ma šta muha. Slon sa krilima koji se bacakao i grebao po dušniku tako da mojoj muci nije bilo kraja čak i kad sam odradio prvih pet kilometra ubrzanja na oko 4:38/km. Nakon toga trebalo je jedan km popustiti što sam iskoristio za iskašljavanje ali mu(h)ka se nije dala vani. Nakon još 4 km na 4:40 gotovo da sam htio odustati ali nije mi vrag dao mira pa sam rekao čekaj malo sad ću je prišarafiti na 4:25/km pa će valjda vani. Ali niti 3 km u tom ritmu pa još dva malo brže nisu je pokolebali u namjeri da me taj dan dokrajči. Bacio sam sve na zadnje ubrzanje koje je inače prijašnjih boljih godina bilo redovito ispod 4 minute po kilometru. Ali bura koja me tukla u glavu u kombinaciji sa uzbrdicom i hroptanjem muhe u dušniku nije dalo da idem brže od 4:20. Nekako sam se dovukao još dva kilometra do kuće i tek kad sam bio pod vrelim tušem izletila je iz dušnika i ostala zaljepljena na staklenoj stjenci tuš kabine. Koje olakšanje. Uporedio sam rezultate sa prijašnjim godinama i ostao ko posrani golub ali utješilo me je što sam sličan scenario bez mu(h)ke imao i 2019 godine kad čak iz nepoznatog razloga nisam niti istrčao zadnji brzi kilometar, pa sam ipak nakon par tjedana trčao maraton u Beču za 3:15 i bio svjež u cilju kao rijetko kada. Dakle ako me kašalj koji pokušavam uništiti sirupima i čajem napusti za nešto manje od dva tjedna valjda bi mogao istrčati neku solidnu utrku što god to značilo. Ovako ostaje muka ali bar nema više muhe.          

          

Nema komentara:

Objavi komentar