Možda je to neka poetička pravda koja mi se sad ruga zbog toga što sam se ponadao da će moja trkačka duša vidjeti još poneki vedar dan. Možda osveta jer dok su drugi bili zarobljeni u kućnim pritvorima ja sam uživao slobodu trčanja iako u tome nisam baš uživao. Ili je to samo slučajnost, plod sitne greške u delikatnom mehanizmu koja izazove domino efekat pa proizvede kolosalno sranje.
Ozljede trkačima dolaze poput tsunamija. Tek kad se sruči na obalu ugleda se njegova ružna njuška.
Već danima otvaram svoj trkački log i gledam praznine koje se sad već protežu u drugi tjedan.
Zadnji unos 1.04. Dužina 25,4 km, tempo 5:00/km. Nikad do sada nisam tako lagano otrčao tu rutu do groblja u Premanturi i nazad. Kao da je to bila ona zadnja runda za kraj. No sutra dan nisam mogao stati na petu. Nešto slično no ne toliko bolno mi se desilo prošli tjedan ali nakon tempo trčanja pa sam to pripisao intenzitetu iako sam trčao malo sporije nego prethodni put mada i malo duže. Zbog toga sam malo pauzirao i izgledalo je da je to samo malo premorenosti. Zapravo čini mi se da je to posljedica nagle promjene terena. Nakon tjedana trčanja po potpuno ravnom terenu u Saudijskoj, tri tjedna i preko 200 km Drenovice došli su na naplatu. Posljednji put tjedan, zapravo dva sa nula kilometara je bio 2017. godine nakon operacije stopala. Od tada problem sa tim desnim stopalom ne silazi sa dnevnog jelovnika. To je kao da svaki dan za ručak jedete paštu ili nešto drugo. Ma da ste ne znam kakav ljubitelj pašte nisam siguran dali bi bili oduševljeni. Najgore je bilo negdje oko utrke Zagrebačkog polumaratona 2018. Nakon toga sam imao toliku upalu zgloba palca da se doktor Peharec krstio kad je shvatio da ja sa tim potpuno blokiranim kopitom trčim. Napravio mi je uloške i rekao da se ne nadam previše. Upala je postepeno popustila i svako toliko bi se razmahala nakon neke utrke ili preintenzivnih treninga ali me zato zajahao išijas na suprotnoj strani. Nakon gotovo dvije godine išijas sam uspio potpuno izbaciti sa jelovnika ali stopalo se neda. Ponekad se bol seli prema skočnom zglobu. Ponekad ne mogu zaključiti dali je to ahilova ili ... uglavnom pašta sa možda malo drugačijim šugom se i dalje servira. Nakon dvije godine i 20 tjedana bez značajnijih zastoja evo me ponovo u čekaonici. Obzirom na potpuni nedostatak motivacije u zadnje vrijeme možda i posljednji put.
Jedino je moja Merida bila sretna jer sam je nakon više od godinu dana izvukao iz podruma, očistio i podmazao te je provozao do Krničkog porta i nazad. Obukao sam za tu priliku i prave biciklističke gaće koje mi je davno poklonio moj buraz skupa sa nekom fanci kacigom. Na njoj sam izgledao skoro ko "maršal" ali bez kubanke. Bela Merida, Crno bele gege, bele rukavice i bela kaciga. Ma kakva kaciga, svemirski brod na glavi. Ugrađena blinkajuća svjetla iza i žmigavci koje aktiviraš preko kontrolera na volanu. Ugrađeni bluetooth zvučnici i mikrofon povezan na mobitel tako da možeš slušati mjuzu i pričati sa ljubavnicom, brokerom ...ako ih imaš ili sa ženom ako baš moraš. Napizdio sam na nos fancy očale i samo mi fale uši od mr Spoock-a da me angažiraju za neku sf seriju.
Plan je bio kad stignem tamo malo stati, okupati se, ugrijati stare kosti na ranoproljetnom suncu.
No nemir je bio previše duboko usađen u meni tako da ga niti plivanje u malo prehladnom moru, ni sunce nisu istjerali pa sam brzo ponovo zajahao Meridu i svoje frustracije probao istjerati na grbavoj makadamskoj uzbrdici od Šišanske lučice do Šišana. Zanimljivo kao je teško natjerati puls na bicikli preko 140 iako je uzbrdica i butine bride od napora. Niti nakon dva sata na bicikli nema nikakvih bolova u stopalu, a možda zahvaljujući gegama sa spužvastim uloškom za njegovo nisočansvo dupe nije me čak niti dupe zaboljelo. Iako me i za to zapravo boli dupe. Sutra ću opet na biciklu ili možda odem na plivanje ali ovaj put sa neoprenskim odjelom. Bicikla je manje komplicirana, plivanje će čekati još malo.
Nema komentara:
Objavi komentar