srijeda, 1. travnja 2020.

Duše(k)

 Polako otvaram neposlušne kapke i misao se odmah sjuri u prizemlje. Do mojih ukočenih stopala. Tamo je trenutno centar zbivanja koja nisu dobra ali nisu niti nova. Onda mi u svjest dopre da je to još jedno od onih jutara koje bi najradije proveo umotan u posteljinu poput onog ostarijelog boga koji je usprkos svojoj svemoći poželio samo da leži u čistoj posteljini. Kao da smo mi ljudi bolji. Pogledajte sve te silne moćnike i miljunaše koji su prolupali i neslavno završili, a mi bi reki: "koji kua, što im je falilo". Samo što mi nismo oni pa to nikad nećemo znati. Odmah na sebe navučem ogrtač tjeskobe i to me prisili da se počnem kretati. Ne mogu ležati dok me opsjedaju sve te ružne slike i ustajanje je jedini spas. Dok sa priličnom dozom otpora obavim sve ono što sam prije radio potpuno automatski već se strelica vremena dovukla u neki drugi predio dana. Kao da sam prošao kroz crvotočinu. Već je podne. Gdje su otišla četiri sata od kad sam se ustao? 
Tako iz dana u dan sa jednim izuzetkom u nedjelju. Tada sam imao dogovor sa Draženom za dužinu i sve je to negdje bilo nestalo. Trčali smo razmaknuti svaki uglavnom sa svoje strane ceste poput dvije malo opičene žene o kojima mi je pričao moj frend "John". One su živjele skupa, zapravo bile su snaha i svekrva ali i u nekoj gadnoj zavadi. Nisu uopće razgovarale ali jednom godišnje kad je bila sezona gljiva najele bi se ludara(Boletus satanas) i njihove duše bi poletjele na drvo, a bogami i one te bi svaka sa svog drveta pričale međusobno cijeli dan. Ne znam čega bi se ja mogao najesti da moja duša malo poleti i odmakne se od želje za dušekom. Tako zaronjeni u dovikivanje preko ceste otrčali smo sve do gornjeg Kamenjaka i nazad ne poštujući zabranu odlaska u drugu općinu što je ovdje bio slučaj već kad smo odmakli dva kilometra od kuće. Kako je mala ta Pula. Ja živim u centru Pule, a na dva kilometra od moje kuće već sam u drugoj općini. Jebala ih općina. U povratku nas je razotkrila žena jednog našeg kolege koja je šetala psa ali mi smo ionako za pet šest minuta bili opet u gradu koji usprkos nedjeljnog kasnog jutra i lijepa vremena izgleda poput filmova apokalipse u kojima likovi ostanu sami na cijeloj planeti. 
Sav narod je negdje nestao ali ja stalno imam osjećaj da nas promatraju iza zavjesa i govore sebi u bradu: "Vidi one dvije budale kao da baš ne mogu bez trčanja". Stalno se tako osjećam kad odlazim trčati i to mojoj duši neda da se umiri i možda ju je zbog toga teško otrgnuti sa dušeka.   

Nema komentara:

Objavi komentar