ponedjeljak, 16. rujna 2019.

Iznerviran, "izcooliran", izmoren

 A tjedan je baš počeo lijepo. Bio sam zadovoljan istrčanom dužinom sa dosta žestokim ubrzanjima koja nije ostavila baš nikakve posljedice na mojim nogama. Pogotovo nije bilo pogoršanja bolova u hvatištu zadnje lože. To me najviše brine prije X-ice jer se lani nakon nje stvar jako pogoršala i to mi je kasnije na maratonu u Ljubljani bio najveći problem. Protivnno mom običaju da u ponedjeljak potpuno odmaram otišao sam na more sa ženom i onako iz dosade otplivao malo previše da bi to bio odmor. 
Još me i u utorak nosilo to dobro raspoloženje pa sam i "cruise" intervale odradio brže od predviđenog sa još kraćom pauzom nego obično, a na kraju mi se učinilo da nije dosta pa sam napravio i jedan više. Ljeto se vratilo u grad ali meni nije smetala toplina i tako sam nastavio sa režimom ujutro trčanje, popodne plivanje. 
E onda su nastupili majstori u kući i oko kuće. Ja sam predstavnik stanara pa me svi pomalo j... za sve i svašta, a naročito me izluđuje rat sa kojekakvim majstorima koji vrše popravke i radove. Nitko ama baš nitko da obavi kako treba ono za što je plaćen. Moraš ih vući za rukav i kao maloj djeci pokazivati što su zajebali. Čisto sumljam da to i sami ne znaju ali se prave ludi. Tako su i meni ponovo došli sređivati stropove u tri najmanje prostorije u stanu jer kad su radili cijeli stan nisu mislili da treba i taj dio napraviti. Opet prašina po cijeloj kući i čučanje u stanu dok oni rade. Žena zbriše u grad na kavu sa penzićkama, a ja ... još me stalno nešto ... ma goni sve. Kad mi još kaže da samo mislim na trčanje padne mi mrak na oči. 
Da nervozan sam. Iznerviran zbog putovanja, zbog majstora, žene, politike. Sve mi ide na krasni k.. i takav sam došao u četvrtak na stadion da odradim neki trening, a nisam niti bio siguran što bi.  
Plan je potpuno pošemeren zbog puta i X-ice pa mi je svejedno kad ću i kako nešto odraditi. Mojim prijateljima je dolazio "Cut Down Tempo"(tempo sa postepenim ubrzavanjem) 8 km pa sam im se samo priključio i rekao neka idu svojim tempom, a ja ću se šlepati jer sam previše nervozan i dekoncentriran da se potrudim pratiti moj tempo. Iz nekog razloga uvjek idu brže kad trče samnom iako sam se ja povukao malo nazad i trčao vanjskim dijelom staze. Svako toliko bi bacio oko na sat ali da vidim opterećenje, a ne tempo jer su me oni uredno obavještavali svaki krug. Kao da imam trenera koji mi mjeri prolaze.
Baš me to podsjetilo na dane kad je samo trener imao štopericu, a nitko od nas niti sat. Još sam bio ljut od događanja taj dan i svoju ljutnju sam iskalio na zadnjem kilometru kojeg sam znatno ubrzao i tek tada mi je srce malo poskočilo iznad LT zone. Oni me pametno nisu pratili jer tempo se ne trči tako ali kad si iznerviran dobro dođe mali ventil. Probao sam u petak smiriti strasti i izgladiti svađu sa ženom pa sam pristao da u subotu idem na cjelodnevni izlet sa prijateljima na Susak. Nisam baš to planirao samo dan prije najtežeg treninga kojeg sam mogao odraditi još samo tu nedjelju. Sljedeći vikend je utrka na 10 k, pa sam na putu 10 dana od toga većinu na brodu nešto u avionu, a tamo trčati 32 km nije baš jednostavno. Mada postoje primjeri u povijesti trčanja da su oni zagriženi radili baš to. U knjizi "Today we die a little"(Richard Askwith) opisuje Emilovu(Emil Zatopek) upornost zbog koje je trčao nekoliko tjedana po trgovačkom brodu kojim su skupa sa ruskim atletičarima česi putovali na takmičenje. Uz to su svaki dan jeli ovčetinu jer je taj brod prevozio upravo ovce. Kažu da su ga i jedva odvratili od toga da trči u avionu prilikom putovanja u Melburn na olimpijske igre. Bio je toliko očajan zbog gubitka forme da je koristio svaki trenutak da to nadoknadi. Na toj olimpijskoj maratonskoj utrci je i izrekao poznatu rečenicu "Today we die a little"(Danas ćemo svi malo umrijeti).
Kao i Emil, ja sam ugurao trčanje i opet plivanje u petak jer sam mislio kako u subotu neću moći trčati. Ali ekipa sa kojom sam bio je već nakon pristajanja dala naslutiti da će to biti cjelodnevna pijanka, a ne izlet. Nas nekolicina ukljućujući i jedno dijete smo se morali nekako zabaviti drugačije. Na Susku nema baš nešto mnogo za vidjeti pa sam logično prvo otplivao malo da se osvježim. Neobičan je bio osjećaj plivati dok me cijelo vrijeme ispod na pjeskovitom glatkom dnu poput zrcala prati moja sjena. Lijepo sam mogao korigirati pružanje ruke te zadržavanje optimalne pozicije svakog zamaha i to je rezultiralo vrlo brzim plivanjem. Gotovo kao kad imam neoprensko odjelo koje mi daje dodatnu plovnost pa sam uvijek brži. Ekipa je i dalje sjedeći u pedalj dubokoj vodi ispijala pelinkovce i zagrijavala se pljoskicama za ručak u restoranu Barbara. Razvila se diskusija oko toga kojim putem bliže restoranu i koliko ima do svjetionika odakle je navodno lijepi pogled na Lošinj.
Odjednom mi je otpor koji sam osjećao prema tom izletu ispario jer je to bila odlična izlika da otrčim i premjerim sa Garminom cijeli otok. Do groblja je bio samo kilometar, a restoran od groblja niti 400 m. Do svjetionika je bilo tri kilometra ali ja sam se malo pogubio na povratku po puteljcima kroz gustu trstiku pa sam neplanirano istrčao više nego što je trebalo. Pri tome naravno i brže iako je sunce bilo visoko i temperatura skoro 30. 
Trčanje kroz tunel od trstike

Pogled sa svjetionika

Kamenita strana Suska

Pitao sam se kako će se to odraziti na sutrašnji trening na kojem simuliram umor na kraju maratonske utrke. Ako se to uopće može simulirati. 
Nedjelja je dala pravi odgovor ali ne baš odmah. Jutro u 7 je bilo ugodno za trčanje iako je već bilo preko 20 C. Iznenadilo me to što je na našoj uobičajenoj turi kroz Medulinski i kamp Kažela bilo još gomila kampera i turista. No golaći još nisu bili izmilili iz svojih šatora pa smo se ja i Dražen zezali da nećemo morati još skidati gaće. Mada bi zadnje kilometre skinuo i to samo da mi bude lakše. 
Onda sam se dosjetio da još nije deseti mjesec kad se trči progresivna ... ne samo zbog gužve već je i sunce jako, sunce mu ...
Dosjetio sam se toga nakon drugog kruga(24 km) kad je tempo već bio brži od onog na utrci. Težina trčanja je svakim kilometrom progresivno rasla ali tempo se spuštao ipak nešto sporije nego u najboljim danima. Ostao sam sam da izvučem još zadnja četiri oko 4:20-4:15 te još bar dva brže od 4:10. Nadao sam se da ću imati snage u nogama za bar jedan brži od 4 minute po kilometru ali jednostavno nije išlo. Puls je ludovao, u ušima je zujalo, zadnji kilometar mi je djelovao kao da ću pasti ali ostao je ipak malo iznad 4 minute. 
Tempo u sekundama/km i puls

Možda je razlog reviše treninga ovaj tjedan i premalo odmora, a istini za volju temperatura je za više od deset stupnjeva bila veća nego recimo 2016 godine kad sam trčao osobni u maratonu. Tješi me da nema velike razlike osim u tim zadnjim kilometrima jer kad uporedim dijagram tempa i pulsa na ta dva identična treninga lijepo se vidi da bi možda sa nižom temperaturom to bilo gotovo identično.
Danas samo razmišljam o odmoru i nadam se da će ponovno malo jača iritacija hvatišta brzo proći. 
Jedno je sigurno, dugo se nisam osjećao tako umoran. 

Nema komentara:

Objavi komentar