Uvod
Da je život i trčanje koje mi trkači ponekad pobrkamo čudan i nepredvidiv možemo osjetiti skoro svaki dan na svojoj koži. Ovisno o debljini kože to nas uglavnom baca u razna stanja vrlo labilne ravnoteže od euforije bez pokrića do depre bez posebnog razloga. Ovih zadnjih mjesec dana ja sam bio uglavnom u onom donjem manje poželjnom stanju. Još mi je svježe razočaranje na zadnjem jakom treningu o kojem sam pisao u mom zadnjem blogu. Čeznutljivo sam gledao kako mi Slaven odmiče, a ja nemam nikakvu kontrolu nad vlastitim nogama. Nakon tog treninga trebalo mi je dva tri dana da uopće normalno hodam i sve do zadnjeg tjedna bio sam uvjeren da će Bečki maraton ostati samo pusta želja i trošak od stotinjak eura. Situacija se nije popravljala niti nakon gotovo dva tjedna u kojima sam skratio sve svoje uobičajene treninge i nastojao što manje iritirati bolno hvatište zadnje lože i palac na drugoj nozi.
Za njega se nisam toliko brinuo, a zapravo to će dugoročno ostati veliki problem. I kad nešto nebi trebali raditi to nam se nekim čudom ili višom silom nameće. Trebao bi izbjegavati sjedenje ali moram se pripremati za moj prvi službeni put u Dubai u novoj firmi. To podrazumnjeva tonu sjedenja za kompjuterom, zbog čega sam odustao i od pisanja bloga. Uostalom koga zanima kukanje. Zatim je uletjela neplanirana vožnja u Rijeku i nazad dva dana za redom, registracija i opet popravak Honde zbog tako banalnog razloga da je bolje ne spominjati ga ali odražava dobro činjenicu kako uvijek možeš očekivati neko sranje kad ti treba malo sreće. Već prvi dan dok sam šepusajući nakon vožnje mjerio koliko ima od Kliničkog bolničkog centra do Rječine i nazad posrao mi se golub na glavu i naivno sam pomislio: aleluja napokon malo sreće. Nisam otrčao uplatiti loto kako nebi uludo potrošio dar sa neba već poželio ono što mjesecima sanjam. Daj da više prestanu ti bolovi. No ispada da sam ipak samo ostao posran. Morao sam se opet sutra dan vratiti u Rijeku jer pregled na koji je žena išla nije u potpunosti uspio. Još tisuću sitnica su stvarale kaos u mom pokušaju da se umirim i možda malo oporavim za taj maraton. Posljednji čavao u kovčeg mi je zabilo vrijeme. Nakon toplog i suhog marta odjednom se prometnulo u prevrtljivo i kišovito. Voziti gotovo 600 km nakrivljen na desnu stranu guzice jer ne mogu težinu prebaciti na ljevu stranu nije baš udobno, a kad još brisači rade gotovo maksimalnom brzinom cijelim putem tada vožnja poprima odlike prave torture. U svojoj knjizi koju baš čitam Alex Hutchinson opisuje istraživanja kako mentalna tortura može negativno utjecati na fizičke performanse ali ujedno djeluje kao dodatni stresor te na koncu dovodi do boljih rezultata kad se tortura ukine. Nisam tada razmišljao o tome jer sam bio previše zaokupljen traženjem puta do stana mog frenda. Karte na mom Garminu su zadnji put bile ažurirane 2011 godine. Na koncu sam zapeo oko 150 m od njegove kuće i samo me sreća spasila od 500 eura kazne da sam ušao u pješačku zonu Mariahilfer strasse. J..ga kiša pljušti ja znak nisam niti vidio ali mi je neki vrag šapnuo stani tu i zovi kviska ili prijatelja. Moguće je da će mi ionako doći jedna kazna za prebrzu vožnju jer sam obilazći kamiončinu koji je dizao ogromnu zavjesu od vode ubrzao skoro do 100 km/h kad sam prošao pored kutije iz koje je nešto sjevnulo. Cesta se tu sužavala zbog radova i trebalo je proći sa 80. Još jedan peh ali nije bio zadnji te večeri.
Pokušao sam isto veče podići startni broj ali nakon jurnjave podzemnom i trčanja do Marx Halle lik nam je zatvorio vrata pred nosom jer je bilo točno 19:00. Bilo nas je samo dvoje, ja i jedan momak iz Beča. On mu je opsovao nešto na njemačkom i poslije mi se izvinjavao što sam došao na "naj usraniji maraton na svijetu". To su bile njegove riječi. Rekao je da je trčao svugdje po svijetu ali da su oni najveće picajzle na ovom planetu.
Možda je ipak bilo koristi od tog zadnjeg razočaranja. U jurnjavi za brojem kao da je napetost u guzi malo popustila ili u frci nisam primjetio bol dok sam trčao da stignem na vrijeme.
Dan prije
Nakon što mi je fortuna ipak malo odškrinula vrata uspio sam naći slobodno parkirno mjesto ispred neke javne ustanove koja ne radi subotu i nedjelju ali tada se parking ionako ne naplaćuje. Kad sam zbrinuo auto otišao sam ponovo obaviti podizanje broja ovaj put bez nervoze. Iako je bilo krdo ljudi sve je potrajalo kratko. Broj sam dobio iz ruke jedne Tuzlanke koja mi je poželjela sreću i možda je to bilo presudnije od onog golubovog govna iz Rijeke.
Tamo su se bez dogovora ukazali i moji prijatelji koji su došli dan ranije i već sve obavili pa smo mogli opušteno poći na pivo.
Ionako sutra nigdje ne žurim, a od pive me sigurno guzica neće boljeti više. Prestala je mentalna tortura: što, kako, koja taktika, strategija, koje tene. Ništa brale dođeš na start, pogledaš oko sebe i vidiš da pola od raje neće doći do cilja niti nakon četiri sata i kažeš sebi ja sam car, makar u svom carstvu koliko god bilo malo. Za večeru nikakvi ugljikohidrati pašta i slično. Prijatelji i žena su jeli svježu ribu koju smo donijeli iz Pule, a meni su napravili božanstveni odrezak nakon kojeg mi je super legao jedan tamni "Gosser". Možda nije maratonska večera ali nekako mi je bilo sve jedno. Pomislio sam u sebi: kad ću već sutra toliko patiti zašto da sad malo ne uživam.
Dan "D"
Za moj ukus start je bio malo previše rano. Pogotovo što sam morao doći podzemnom mjenjajući dvije linije. Nisam znao kako ide predaja odjeće, a nisam htio da moja žena jurca po Beču noseći moje stvari na cilj.
Za razliku od Ljubljane na kojoj gotovo nikad ne mogu pronaći nikoga ovaj put sam brzo pronašao svoje prijatelje i to je doprinjelo osjećaju spokoja i gotovo da sam zaboravio na bol u hvatištu tetive. Obukao sam najudobnije tenisice, Sechers-ice za koje me zezaju da su tenisice za djecu i tinejđere. Čvrsto odlučio da trčim samo u tankoj klupskoj vesti bez rukava ali me žena nagovorila da ponesem maramu za glavu jer je malo puhalo, a temperatura je bila oko 9 C.
U Ljubljani sam uvijek malo emotivan na startu. Možda zbog bubnjara koji stvarno stvaraju fenomenalnu atmosferu ali možda i jer sam u Ljubljani uvijek ganjao neki rezultat. U Beogradu je bilo konfuzno ali i zabavno zbog raje, malo čudnog starta, te nizbrdice na kojoj su neki valjda mislili da mogu napraviti značajnu zalihu za kraj maratona. Ovdje ništa od svega. Čuo sam kad su krenuli elitni i pretpostavljam da smo mi krenuli nakon par minuta ali sve se dešavalo u vrlo usporenom ritmu i kad sam prekoračio tepih sa senzorom na start liniji još sam uvijek hodao. Zato je prvi kilometar bio vrlo spor, samo 5:01. Trebalo je opet obilaziti neke koji iz tko zna kojeg razloga žele biti u prvim redovima, a nisu sposobni pratiti taj tempo niti kilometar. To u tolikoj masi trkača nije baš lagano i zahtjeva stalnu promjenu pravca, pažljivo protrčavanje ispred trkača pazeći da me ne sapletu ili da ja nekoga ne sapletem. U tom metežu nisam osjetio nikakvu posebnu nelagodu i samo povremeno sam pomišljao hoće li se bol u zadnjoj loži pojačavati kao što je to bio slušaj na svim treninzima do sada.
Kod tih prolazaka kroz pukotine od mase trkača Slaven i ja smo se stalno izmjenjivali i dovikivali jedan drugom:"tu sam, pratim ..". A vrijeme je prolazilo jako brzo. Čak sam se zabavljao mjenjajući često prikaz na satu mada me zapravo nije previše zanimao. Trčali smo relativno ujednačeno obzirom da je u prvom dijelu prema ulasku u Mariahilfer strasse bilo nešto blage ali dosta dugačke uzbrdice. Taj dio sam pretrčao tražeći svog prijatelja u publici i ženu jer smo prolazili pored njihove kuće. Moja žena i Slavenova djevojka su nas glasno dočekale i uslikale, a meni se tada činilo kao da još nismo niti počeli trčati. Možda smo i zato najbrže otrčali sljedećih 5 km. No istini za volju nakon te uzbrdice bilo je par kilometara uglavnom nizbrdo. Ukupno je uspona bilo nešto preko 200 m, a spušta oko 180 m. Nije baš tako ravno kao u Ljubljani.
Nakon tridesetog sve češće sam primjećivao da Slaven zaostaje. Iako sam još mogao čuti njegov korak znao sam da sigurno neće krenuti naprijed kao što sam očekivao. Nakon okrijepe na 35 km to mi je i rekao ali ja sam se još malo dvoumio dali da ubrzam ili ovako komotno nastavim do kraja. Bol u hvatištu zadnje lože nije se pojačavala i pogotovo se nije spuštala prema dolje kako je to obično bilo na treningu. Palac je bio sasvim u drugom planu i znao sam da me neće usporiti. Biti će problem kad stanem. Nisam ubrzao ali niti usporavao tako da je to prvi put da sam završio maraton bez pada tempa, borbe sa umorom i željom da usporim. Dapače zadnjih pola kilometra koliko je izmjerio moj Garmin tempo je bio oko 4:25/km. Stigao sam da se osmjehnem fotografu iako znam da bi bi me ta fotka ako je želim stajala dvadesetak eura, sjetio se da zaustavim sat, pogledam okolo tražeći ženu i zaplješćem publici ali sam gledao na krivu stranu jer ona je zbog tako nekih ženskih razloga bila na onoj strani gdje su ulazili polumaratonci. Ništa od fotke u cilju alo ne platim. Ali će da me košta taj Beč. To je prvi i zadnji put.
Na kraju sreća mi se ovaj put ipak malo osmjehnula ili je napokon djelovalo ono govance iz Rijeke. Odluka da ne čekam Slavena mi je donijela prvo mjesto u kategoriji jer je drugi iza mene zaostao samo tridesetak sekundi. Ono što me raduje više od toga za mene ipak malo razočaravajućeg rezultata 3:15:31 je da mi se sad čini kako mi je ova utrka donijela neku vrstu izlječenja te ozljede koju vučem još od prije Ljubljane. Možda je to privremeno dok ne prođe djelovanje ne znam čega ali poklonjenom konju ne treba gledati u zube. Možda je to i potvrda tvrdnje da je ponekad bolje manje nego više.
Sad ću nažalost malo pauzirati od trčanja do početka sljedećeg mjeseca ako ne pronađem način da ipak nekako treniram kad budem u Dubai-u.
Da je život i trčanje koje mi trkači ponekad pobrkamo čudan i nepredvidiv možemo osjetiti skoro svaki dan na svojoj koži. Ovisno o debljini kože to nas uglavnom baca u razna stanja vrlo labilne ravnoteže od euforije bez pokrića do depre bez posebnog razloga. Ovih zadnjih mjesec dana ja sam bio uglavnom u onom donjem manje poželjnom stanju. Još mi je svježe razočaranje na zadnjem jakom treningu o kojem sam pisao u mom zadnjem blogu. Čeznutljivo sam gledao kako mi Slaven odmiče, a ja nemam nikakvu kontrolu nad vlastitim nogama. Nakon tog treninga trebalo mi je dva tri dana da uopće normalno hodam i sve do zadnjeg tjedna bio sam uvjeren da će Bečki maraton ostati samo pusta želja i trošak od stotinjak eura. Situacija se nije popravljala niti nakon gotovo dva tjedna u kojima sam skratio sve svoje uobičajene treninge i nastojao što manje iritirati bolno hvatište zadnje lože i palac na drugoj nozi.
Za njega se nisam toliko brinuo, a zapravo to će dugoročno ostati veliki problem. I kad nešto nebi trebali raditi to nam se nekim čudom ili višom silom nameće. Trebao bi izbjegavati sjedenje ali moram se pripremati za moj prvi službeni put u Dubai u novoj firmi. To podrazumnjeva tonu sjedenja za kompjuterom, zbog čega sam odustao i od pisanja bloga. Uostalom koga zanima kukanje. Zatim je uletjela neplanirana vožnja u Rijeku i nazad dva dana za redom, registracija i opet popravak Honde zbog tako banalnog razloga da je bolje ne spominjati ga ali odražava dobro činjenicu kako uvijek možeš očekivati neko sranje kad ti treba malo sreće. Već prvi dan dok sam šepusajući nakon vožnje mjerio koliko ima od Kliničkog bolničkog centra do Rječine i nazad posrao mi se golub na glavu i naivno sam pomislio: aleluja napokon malo sreće. Nisam otrčao uplatiti loto kako nebi uludo potrošio dar sa neba već poželio ono što mjesecima sanjam. Daj da više prestanu ti bolovi. No ispada da sam ipak samo ostao posran. Morao sam se opet sutra dan vratiti u Rijeku jer pregled na koji je žena išla nije u potpunosti uspio. Još tisuću sitnica su stvarale kaos u mom pokušaju da se umirim i možda malo oporavim za taj maraton. Posljednji čavao u kovčeg mi je zabilo vrijeme. Nakon toplog i suhog marta odjednom se prometnulo u prevrtljivo i kišovito. Voziti gotovo 600 km nakrivljen na desnu stranu guzice jer ne mogu težinu prebaciti na ljevu stranu nije baš udobno, a kad još brisači rade gotovo maksimalnom brzinom cijelim putem tada vožnja poprima odlike prave torture. U svojoj knjizi koju baš čitam Alex Hutchinson opisuje istraživanja kako mentalna tortura može negativno utjecati na fizičke performanse ali ujedno djeluje kao dodatni stresor te na koncu dovodi do boljih rezultata kad se tortura ukine. Nisam tada razmišljao o tome jer sam bio previše zaokupljen traženjem puta do stana mog frenda. Karte na mom Garminu su zadnji put bile ažurirane 2011 godine. Na koncu sam zapeo oko 150 m od njegove kuće i samo me sreća spasila od 500 eura kazne da sam ušao u pješačku zonu Mariahilfer strasse. J..ga kiša pljušti ja znak nisam niti vidio ali mi je neki vrag šapnuo stani tu i zovi kviska ili prijatelja. Moguće je da će mi ionako doći jedna kazna za prebrzu vožnju jer sam obilazći kamiončinu koji je dizao ogromnu zavjesu od vode ubrzao skoro do 100 km/h kad sam prošao pored kutije iz koje je nešto sjevnulo. Cesta se tu sužavala zbog radova i trebalo je proći sa 80. Još jedan peh ali nije bio zadnji te večeri.
Pokušao sam isto veče podići startni broj ali nakon jurnjave podzemnom i trčanja do Marx Halle lik nam je zatvorio vrata pred nosom jer je bilo točno 19:00. Bilo nas je samo dvoje, ja i jedan momak iz Beča. On mu je opsovao nešto na njemačkom i poslije mi se izvinjavao što sam došao na "naj usraniji maraton na svijetu". To su bile njegove riječi. Rekao je da je trčao svugdje po svijetu ali da su oni najveće picajzle na ovom planetu.
Možda je ipak bilo koristi od tog zadnjeg razočaranja. U jurnjavi za brojem kao da je napetost u guzi malo popustila ili u frci nisam primjetio bol dok sam trčao da stignem na vrijeme.
Dan prije
Nakon što mi je fortuna ipak malo odškrinula vrata uspio sam naći slobodno parkirno mjesto ispred neke javne ustanove koja ne radi subotu i nedjelju ali tada se parking ionako ne naplaćuje. Kad sam zbrinuo auto otišao sam ponovo obaviti podizanje broja ovaj put bez nervoze. Iako je bilo krdo ljudi sve je potrajalo kratko. Broj sam dobio iz ruke jedne Tuzlanke koja mi je poželjela sreću i možda je to bilo presudnije od onog golubovog govna iz Rijeke.
Tamo su se bez dogovora ukazali i moji prijatelji koji su došli dan ranije i već sve obavili pa smo mogli opušteno poći na pivo.
Ionako sutra nigdje ne žurim, a od pive me sigurno guzica neće boljeti više. Prestala je mentalna tortura: što, kako, koja taktika, strategija, koje tene. Ništa brale dođeš na start, pogledaš oko sebe i vidiš da pola od raje neće doći do cilja niti nakon četiri sata i kažeš sebi ja sam car, makar u svom carstvu koliko god bilo malo. Za večeru nikakvi ugljikohidrati pašta i slično. Prijatelji i žena su jeli svježu ribu koju smo donijeli iz Pule, a meni su napravili božanstveni odrezak nakon kojeg mi je super legao jedan tamni "Gosser". Možda nije maratonska večera ali nekako mi je bilo sve jedno. Pomislio sam u sebi: kad ću već sutra toliko patiti zašto da sad malo ne uživam.
Dan "D"
Za moj ukus start je bio malo previše rano. Pogotovo što sam morao doći podzemnom mjenjajući dvije linije. Nisam znao kako ide predaja odjeće, a nisam htio da moja žena jurca po Beču noseći moje stvari na cilj.
Za razliku od Ljubljane na kojoj gotovo nikad ne mogu pronaći nikoga ovaj put sam brzo pronašao svoje prijatelje i to je doprinjelo osjećaju spokoja i gotovo da sam zaboravio na bol u hvatištu tetive. Obukao sam najudobnije tenisice, Sechers-ice za koje me zezaju da su tenisice za djecu i tinejđere. Čvrsto odlučio da trčim samo u tankoj klupskoj vesti bez rukava ali me žena nagovorila da ponesem maramu za glavu jer je malo puhalo, a temperatura je bila oko 9 C.
U Ljubljani sam uvijek malo emotivan na startu. Možda zbog bubnjara koji stvarno stvaraju fenomenalnu atmosferu ali možda i jer sam u Ljubljani uvijek ganjao neki rezultat. U Beogradu je bilo konfuzno ali i zabavno zbog raje, malo čudnog starta, te nizbrdice na kojoj su neki valjda mislili da mogu napraviti značajnu zalihu za kraj maratona. Ovdje ništa od svega. Čuo sam kad su krenuli elitni i pretpostavljam da smo mi krenuli nakon par minuta ali sve se dešavalo u vrlo usporenom ritmu i kad sam prekoračio tepih sa senzorom na start liniji još sam uvijek hodao. Zato je prvi kilometar bio vrlo spor, samo 5:01. Trebalo je opet obilaziti neke koji iz tko zna kojeg razloga žele biti u prvim redovima, a nisu sposobni pratiti taj tempo niti kilometar. To u tolikoj masi trkača nije baš lagano i zahtjeva stalnu promjenu pravca, pažljivo protrčavanje ispred trkača pazeći da me ne sapletu ili da ja nekoga ne sapletem. U tom metežu nisam osjetio nikakvu posebnu nelagodu i samo povremeno sam pomišljao hoće li se bol u zadnjoj loži pojačavati kao što je to bio slušaj na svim treninzima do sada.
Kod tih prolazaka kroz pukotine od mase trkača Slaven i ja smo se stalno izmjenjivali i dovikivali jedan drugom:"tu sam, pratim ..". A vrijeme je prolazilo jako brzo. Čak sam se zabavljao mjenjajući često prikaz na satu mada me zapravo nije previše zanimao. Trčali smo relativno ujednačeno obzirom da je u prvom dijelu prema ulasku u Mariahilfer strasse bilo nešto blage ali dosta dugačke uzbrdice. Taj dio sam pretrčao tražeći svog prijatelja u publici i ženu jer smo prolazili pored njihove kuće. Moja žena i Slavenova djevojka su nas glasno dočekale i uslikale, a meni se tada činilo kao da još nismo niti počeli trčati. Možda smo i zato najbrže otrčali sljedećih 5 km. No istini za volju nakon te uzbrdice bilo je par kilometara uglavnom nizbrdo. Ukupno je uspona bilo nešto preko 200 m, a spušta oko 180 m. Nije baš tako ravno kao u Ljubljani.
Nakon tridesetog sve češće sam primjećivao da Slaven zaostaje. Iako sam još mogao čuti njegov korak znao sam da sigurno neće krenuti naprijed kao što sam očekivao. Nakon okrijepe na 35 km to mi je i rekao ali ja sam se još malo dvoumio dali da ubrzam ili ovako komotno nastavim do kraja. Bol u hvatištu zadnje lože nije se pojačavala i pogotovo se nije spuštala prema dolje kako je to obično bilo na treningu. Palac je bio sasvim u drugom planu i znao sam da me neće usporiti. Biti će problem kad stanem. Nisam ubrzao ali niti usporavao tako da je to prvi put da sam završio maraton bez pada tempa, borbe sa umorom i željom da usporim. Dapače zadnjih pola kilometra koliko je izmjerio moj Garmin tempo je bio oko 4:25/km. Stigao sam da se osmjehnem fotografu iako znam da bi bi me ta fotka ako je želim stajala dvadesetak eura, sjetio se da zaustavim sat, pogledam okolo tražeći ženu i zaplješćem publici ali sam gledao na krivu stranu jer ona je zbog tako nekih ženskih razloga bila na onoj strani gdje su ulazili polumaratonci. Ništa od fotke u cilju alo ne platim. Ali će da me košta taj Beč. To je prvi i zadnji put.
Na kraju sreća mi se ovaj put ipak malo osmjehnula ili je napokon djelovalo ono govance iz Rijeke. Odluka da ne čekam Slavena mi je donijela prvo mjesto u kategoriji jer je drugi iza mene zaostao samo tridesetak sekundi. Ono što me raduje više od toga za mene ipak malo razočaravajućeg rezultata 3:15:31 je da mi se sad čini kako mi je ova utrka donijela neku vrstu izlječenja te ozljede koju vučem još od prije Ljubljane. Možda je to privremeno dok ne prođe djelovanje ne znam čega ali poklonjenom konju ne treba gledati u zube. Možda je to i potvrda tvrdnje da je ponekad bolje manje nego više.
Sad ću nažalost malo pauzirati od trčanja do početka sljedećeg mjeseca ako ne pronađem način da ipak nekako treniram kad budem u Dubai-u.
Administrator je uklonio komentar.
OdgovoriIzbriši