Razbijen

  Kad se nečega jako bojiš trebš upravo to napraviti kako bi prevladao strah.
Pribojavao sam se jako ovog tjedna u kojem bi trebao istrčati najviše kilometara i k tome još tri intenzivna treninga. Od toga dva po meni i mnogim mojim kolegama najteža treninga. Tempo trčanje od 12 km više kao nije teško?
Da stvar bude u zoni horora tu je još bio garant bolni posjet mom kostolomcu Marijanu i zabrinjavajući pregled kod Pehareca. Za to sam iskoristio dan nakon Frank's Killer tempo treninga kojeg sam usprkos bolovima u zadnjoj loži odradio solidno. Prosjek 13 brzih i 12 sporih intervala koji se trče bez pauze je bio identičan kao prije Ljubljane 2016 godine ali brze sam trčao mrvu sporije dok sam spore trčao malo brže. Ukupno vrijeme za 10 km je bilo 41:20 ali puls mi je ipak bio malo viši nego prije dvije godine. Mada nisam osjećao uobičajenu slabost pred kraj treninga, bolovi u zadnjoj loži su ga značajno obilježili. Možda i baš zbog bolova nisam osjećao umor iako moje srce kaže da sam bio previše u crvenom. Inače sad kad čitam knjigu "Endure" pomalo mi se počinje raspetljavati taj gordijski čvor oko osjećaja umora i bola te kako utječu na našu izvedbu.
Marijan je pokušao sve dovesti u red sa polovičnim uspjehom ako ne računam bolove koji se pojave na neočekivanim mjestima nakon masaže kod njega. No to su slatke muke jer znam da prolaze za jedan dan pa se samo treba strpiti.
U subotu sam nažalost morao provesti cijeli dan na još uvjek umornim nogama.
Od rana jutra jurnjava po dućanima i kod mesara jer je žena slavila sa malim kašnjenjem rođendan. Obično sve ona odradi ali ovaj put je poželjela prvi put da slavi u prirodi sa roštiljanjem i svim onim lijepim stvarima koje ja imam za moj rođendan kad je ljeto već u punom zamahu. Mislio sam da će biti ogromna gnjavaža napraviti roštilj i nahraniti dvadesetak gladnih ljudi ali pokazalo se to kao vrlo laka stvar. Uz par pomagača i nešto pive svi su bili namireni prije nego što je sunce zašlo sa borove krošnje i neugodno jugo počelo zavlačiti vlagu u kosti. Onako pun ko tanker pokušao sam otrčati malo dok su se svi zabavljali oko deserta. Nakon nešto više od pola sata lomljenja nogu po puteljcima do samog rta Kamenjaka vratio sam se sa nejasnom predožbom o tome jeli to bilo korisno ili možda potpuni promašaj. I dok sam namakao bolno stopalo i noge u plićaku nije mi vrag dao mira pa sam se bacio u more. Možda u nadi da ću morati odustati od maratona ako navučem neku upalu pluća. 
Za razliku od nekih meni je lakše ući u vodu kad sam zagrijan nego kad sam se već smrzao kao ona stvar. Niti sam zaradio upalu pluća ali nije bilo niti neke pomoći od hladne vode. Ekipa se nakon što je sunce potpuno otkazalo grijanje odlučila preseliti kod mene kući, a to je potrajalo ... kao i uvijek. Zanimljivo kako gotovo nikog od njih uopće ne zanima što mene čeka ujutro. Nikako ne shvaćaju zašto ne mogu popiti desetak piva i još koje čega što se nudi jer eto sutra samo trebam malo trčati. Trideset kilometara, tristo kilometara to njima ne igra ništa. Oni nemaju pojma. Nikad nisu probali trčati niti tristo metara, a ja to sigurno mogu sa lakoćom. 
Probudio sam se umoran, krenuo umoran i sa bolovima ali odlučan da odradim sve do kraja. Slaven se malo čudio i kaže: "prvi put da trčim sa tobom i osječam kako se mučiš". Nakon 16 kilometara koje smo trčali oko 4:50/km počeli smo ubrzavati ali ja sam već tad znao da mi sljedćih 16 neće biti niti malo lako. Izgurao sam još 8 u tempu malo iznad 4:30/km i onda sam ga pustio da pomalo odmakne jer nisam htio ići brže od 4:20-4:25. Znao sam da možda nebi završio cijeli trening. Tako sam izgurao još četiri kilometra i odlučio da probam ubrzati još samo jedan kilometar pa onda do kraja popustiti. I taj nije bio mnogo brži ali osjećaj umora i posebno bol u cijeloj zadnjoj loži je bio neopisiv. Puls je bio cijelo vrijeme relativno visok i naravno da je na tom zadnjem kilometru prešao u crveno. Čak i zadnja dva kilometra hlađenja ostao je vrlo visoko. Ali nakon gotovo dva i pol sata trčanja i moguće ozbiljne dehidracije to i nije jako čudno.
No kad usporedim sa famoznom 2016 godinom tada sam zadnja tri kilometra trčao 4:05 do 4:02 po kilometru, a puls mi je nakon toga već prvi kilometar odmah pao deset i više otkucaja niže nego jučer.
Mogu se žaliti na roštilj i previše pive ako su dva piva cijeli dan mnogo. Mogu se žaliti na zub vremena koji je odgrizao još skoro tri godine mog životnog kolača.
No sve je to zasjenila neprospavana noć i bolovi zbog kojih danas nisam mogao pratiti niti moju ženu u laganoj šetnji. Kako je došlo do toga da sam tako razbijen. Hoće li se to moći nekako zaljepiti i pokrpati. Ostaju mi samo još tri tjedna da se možda desi neko čudo. Da na trkačkoj lutriji dobijem privremenu odgodu upale palčanog zgloba za koji dr Peharec kaže da mu nema mnogo pomoći ali da će mi za tri tjedna napraviti uloške za moje izmučeno stopalo. Za njega kaže da je rođeno za patnju. Tvrdi da ljudi sa ravnim stopalima nemaju pojma kako su sretni sa tim problemom. Jer kad oni sa zakrivljenim(kavus) počnu imati sranja onda je to horor na kvadrat i nema nam pomoći. Za ložu nije rekao ništa osim onog što i sam znam, a složio se u jednom sa mnogima. Rekao je da sam stvarno lud ako tako i toliko trčim ali svaka čast. Eto utješi me načisto.