Što god trčao i kakvim god intenzitetom, oporavak mi gotovo nije trebao. O vremenima maratona i ostalih trka da ne govorim. Ipak još jedan tjedan sa dosta dobrog trčanja se bližio kraju, a u petak sam imao zakazan tehnički za koji sam mislio da je samo formalnost nakon što sam iskeširao silnu lovu za osiguranja, kasko i prije par mjeseci bio na godišnjem servisu u Rijeci. Taj dan jednostavno nije bio moj dan. Prvo me zaj.. za tablicu koja je malo oguljena već više od 5 godina ali smo našli solomonsko rješenje da je stavim nazad jer se auto slika od naprijed. Onda me zaj.. za zadnji branik koji je netko čvrknuo na parkingu ove zime u Trstu pa je iskočio par milimetara vani na jednoj stani. I žmigavac ima odlomljen komadić donjeg ruba veličine 5x10 mm! Već sam pomalo bio nervozan jer znam kakva krama sve ne vozi po našim cestama, a mene povlače za .... Tad me lik pozove ispod u kanal. Otišao selen na prednjoj vilici i to je bio kraj. J..ti godišnji servis. Samo uzmu lovu i ne pogledaju ništa. Problem je što registracija ističe sutra dan, praznik je, a u Rijeku mi se svakako ne ide. Tako Razočaran ali i nekako Ravnodušan morao sam još na proslavu osobnih rekorda u maratonu mojih prijatelja u "Shipyard pub". Dva portera su malo ublažila moju nervozu i na koncu smo nas dvoje najizdržljivijih maratonaca završili "Rock caffe-u" do sitnih sati. Falio nam je Rudisha ali znam kako mu je, ima ispričnicu. Cijeli vikend je bio dizajniran za prežderavanje i još malo cuganja tako da nisam znao kako uklopiti trčanje, a da ne ispadnem opet "party breaker". U subotu 60 rođendan ženine rođake koji je naravno potrajao od ručka do ponoći. U nedjelju ručak sa starcima koji jedva čekaju da malo ostanu dulje u društvu i nema te sile koja će ih natjerati da odu. Nije čudno da sam se osjećao razbijen pogotovo u nedjelju ujutro nakon 25 km dužine koju sam za čudo odradio sasvim dobro ako bi gledao opterećenje i brzinu kojom sam trčao.
Prvi put ove godine u kratkim gegama i kratkim rukavima do Premanture i nazad sa lijepim negativnim "split-om" u prosjeku laganih 5:07/km i puls točno u sredini aerobnog. Još da me nije pred kraj malo više boljelo stopalo ne bi bio Razočaran i ovako Ravnodušan. Sat opet kaže, vrijeme oporavka 10 sati ... koji kua sad sam ipak bio malo napižđen. Sjeo sam i odgonetnuo koji mu je moj. Našao sam da je imao uključeno automatsko prepoznavanje maksimalnog pulsa. Kad sam u Zagrebu trčao utrku nisam ga stegnuo jer me puls nije niti zanimao, a on je izmjerio maksimum od 187 u zadnjih par stotina metara. Tad sam doduše finiširao i ne sumnjam da je bio visok ali sigurno ne preko 170. Naravno da je njemu trčanje sa pulsom od 135 još u zoni oporavka, pa mi oporavak nakon takvog trčanja bez obzira što traje više od dva sata zapravo i ne treba. Znači neću trčati maraton 2:40 ... šmrc, malo sam Razočaran, a zapravo me zabole k... Ops, Ravnodušan sam jer to ionako znam. Nakon te spoznaje nekako mi se čini da sve teže trčim i noga me još uvijek bez promjene boli. Razočaram se svako jutro kad napravim prvi korak jer se nadam da neću osjetiti bol ali nekako se navikavam da je to tako. Potpuno sam Ravnodušan prema tome i morati će boljeti mnogo više ako me želi zaustaviti. Možda da odem na "tehnički" kod doktora niti on ne bi produžio moju trkačku prometnu. Sad sam već par dana bez auta, a kao za inat svaki dan pada kiša. No nekom igrom slučaja uspijevam odraditi treninge, doći i otići na posao biciklom bez da pokisnem. Nije da sam nešto posebno oduševljen svojim postignućima ovih dana ali nisam niti previše Razočaran. Moglo bi se reći da sam Ravnodušan.
Nema komentara:
Objavi komentar