Jučer navečer onako sav nekako ukočen dolje u nogama, trbuha nabijena punom zdjelom kelja i bar petnaestak ćevapa odlučim u zadnji tren ipak odraditi jedan polu kratki ili polu dugi kako vam drago, trening. Kako je krenulo mislio sam da će sve da bude izi i što kraće tako da što prije mrknem jedno pivo da mi to sve provari. Trebao sam preskočiti bar tempo trčanje jer već sam dostigao svoje najbolje mjesece sa volumenom treninga i ovi zadnji problemi sad na drugoj nozi govore da možda trebam malo smanjiti. U zraku je bila tolika vlaga da su mi kapa i rukavice od felpe bile potpuno mokre izvana, a nisam se još niti zagrijao. Bilo bi bolje da nisam ništa niti stavio. Tek sam prošao stadion kad se zaustavlja neki mali "pežo", i netko mi dobacuje: ... ja sam Patrik! Što se radi? Laganini... Automatski sam ispalio: "ne sad ću malo tempa ...." I što sad? Kad sam rekao da ću tempo, moram trčati tempo. Nisam niti došao do točke nakon koje obično počinjem trčati tempo već sam morao zavrnuti rukave jer sam nekako zakuhao, srećom samo jedne. U susret su mi dolazili trkači sa i bez pasa, većina zamotani kao da su negdje na sjevernom polu. Koji kua, lik trči u trenirci i "piuminu"(kratka jakna ispunjena perjem). Nisam odmakao niti kilometar tempa, a preko ceste ekipa od desetak mladića trči prema gradu. Na pješačkom po zaobilaznici radim slalom u maniri Stenmarka da se ne sudarim sa svom silom rekreativaca i šetača. Zima je, 5 stupnjeva, vlaga do jaja, mrak. Ma nema šanse da normalan primorski svijet uopće promili iz kuće. Di sam ja to uletio? Pored "Cuba Libre" mi se izmiče jedan pomalo poznat lik sa psom i nekim društvom koje nisam mogao razabrati zbog toga što sam projurio pazeći da se negdje ne sapletem silazeći sa trotoara na cestu. Lik viče: "Coach di se gasiš"! Jedva sam ga prepoznao jer je preko ćelenke prebacio kapuljaču. Dok je ta informacija došla u moju ALU(Aritmetic Logic Unit) i iz memorije izvukla dobitnika već sam odmakao uzvraćajući: "Oooo, to si ti ..." Jebi ga to je tako kad voziš vaki "Kavasaki". On se ne gasi ili bar ja ne znam gdje. Do Verudele još jedno desetak susreta sa trkačima i bar dvadesetak čini mi se Erikovih iz "AŠT"(Atletska škola trčanja) u povratku. Podsjetilo me je sve malo na moje jutarnje trčanje u Londonu. Temperatura oko nule, šest ujutro, sjeverac sa kanala smrzava govno u tebi, a vani neki od engleza u šorcevima i majicama sa kratkim rukavima već trče. Ma kakav London, ovako prometno nije niti tamo, ovdje su svi prolupali uključujući i mene.
Bio bi možda i skratio tempo ili smanjio brzinu ali želja da što prije strusim pivo poslije onakvog ručka i podrignem ko čovjek me tjerala da ubrzavam. Tako sam na kraju bio brži nego prije dva tjedna, a puls je usprkos svemu još malo opao i bio komotno ispod LT granice.
Kako iz dana u dan sve više ljudi vidim da trči tako mi je nekako teže pomiriti se sa time da ja to možda jednog dana ili čak uskoro neću moći. Bilo bi mi lakše kad me ne bi podsjećali na to ali kako kažu što je teže to je slađe.
Nema komentara:
Objavi komentar