Inače je trčanje po svojoj prirodi aktivnost u kojoj se monotono ponavljaju isti pokreti. Zlobnici ... čitaj ljenčine kažu da je dosadno. Zbog toga razumijem sve one ljubitelje trekinga što lome noge po vrletima jer se ti pokreti bar ne ponavljaju u tako pravilnim razmacima. Osim toga ako povremeno ne uspijete otići negdje drugdje tu je i ponavljanje mjesta gdje trčite, a u najgorem slučaju to je trčanje na kružnoj stazi. Tamo se sve ponavlja svakih 400 m, užas! Ne samo da je dosadno već je iritantno dosadno ako nije ubitačan trening tipa Frank's Killer ili što gore. Ima li što gore? Malo pomaže ćaskanje sa kolegama, ako možete ćaskati dok je duša u nosu. Ili odgovaranje na kojekakve manje ili više glupe komentare koje kao ne čujete ali teško je uvijek odoljeti. Čak i vikanje na rekreativne šetače u prvoj stazi malo razbija monotoniju. Pogađate bio sam na stadionu iako možda nisam trebao jer ionako nemam nikakav plan za ništa. Koliko negacija je... Ekipa je sa unucima otišla na cijeli dan u Aqualandiju i samo su me ujutro iskipali na poslu. Poslije su mi javili da će se još zadržati i ... Značilo je to put pod noge sa posla za nazad na 35 C. Hodati mi je još teže i koljeno me nekako više boli pa sam naravno trčao i to brzo.
Da što prije stignem kući, naravno. Koljeno za čudo ne boli tako jako kad malo brže trčim i odmah sam se zapalio da odem na stadion da tamo još malo trčim samo da provjerim teoriju. Čekao sam tako i čamio do osam ali prijevoza nigdje. Zato sam još i hodao do stadiona u nadi da će se koljeno malo zagrijati.
Samo sam ja zakuhao jer je temperatura bila "samo" malo preko 30 C. Naravno koljeno se pobunilo i dok sam stigao gotovo da sam namjeravao odmah nazad ali mi se nije više hodalo. Ekipa "uljanikovaca" se već zagrijala i počinjala neki tempo trening, a ja sam tek krenuo. Sporo ko puž ali žuljanje u koljenu nikako da se smanji. Stoički sam podnio razvlačenje od 5:50/km i to cijela tri kilometra i onda kad je Garmin zabipao treći prešao u prvu stazu, prešaltao bez među gasa i pustio noge da vode ne obraćajući više pažnju na koljeno. Svaki krug kad sam prolazio ispod reflektora bi bacio oko na puls koji se jedino prikazivao na ekranu Garmina. Jedino to i mogu vidjeti. Ostao je zacementiran na 155-156 svih 10 krugova ili četiri kilometra. Svi su već završili trening kad sam potegao još jedan kilometar da ne bude samo četiri i da ih stignem za istrčavanje. Nisam više gledao ništa jer me nije ni zanimalo. Čudio sam se samo kako to da me više ne boli toliko. Čim sam usporio za hlađenje, a usporio sam znatno, nakon par krugova sve je opet bilo tu kao na početku. Nema veze što još nisam bitno pao u formi i što sam trčao solidno sa dosta niskim pulsom obzirom da je bilo oko 30 C. Zadnji peti kilometar sam još ubrzao na tempo intervala i nisam osjećao nikakvu težinu u nogama. Brine me što stalno osjećam da mi se sve to već dogodilo i da je sve isto kao one nesretne 2015 godine. Čak je i tada bilo jako vruće ali u sedmom mjesecu kad sam još pokušavao povremeno trčati u nadi da će sve proći. Od osamdesetak kilometara koliko sam tada uspio istrčati, tri četvrtine je bilo na 30 do 35 C. Pa kad je već "deja vu", zašto da čekam još nekoliko mjeseci pa zaključim da dalje više ne mogu.
Nakon jučerašnjeg burnog razgovora sa gazdom, od sljedećeg tjedna ću ipak na godišnji. Dva tjedna sa unucima na more i bez trčanja. Ako ništa drugo to će biti promjena.
Nema komentara:
Objavi komentar