Zabrinuti optimist

  Nisam siguran postoji li uopće tako nešto ili su zabrinutost i optimizam dva nespojiva pojma.

Optimist sam jer se plan nekako ipak ostvaruje. Iako je daleko od onoga čime bi se potpuno zadovoljio ipak sam izgurao još jedan mjesec uglavnom kontinuiranog treninga. Mali kiks na početku mjeseca i smanjenje kilometraže ipak mi nisu omogućili da pređem magičnu cifru od 240 km koje sam napravio prošli mjesec. No biti ću tu blizu jer imam još dva treninga do kraja mjeseca. Mogao bi kao neki da tjeram mak na konac pa da danas i još ova dva tri dana zapnem ali osjećam da danas trebam odmor. Sutra trčim 8 km tempa, a krajem tjedna imam zadnji trening intervala sa piramidalnom strukturom. Za kraj tjedna i ulazak u deveti mjesec napokon dužina preko 30 kilometara. To i je ta razlika između ovih priprema i onih 2014. godine zbog koje sam optimista. Sad sam relativno zdrav i želim takav ostati da ne izgubim tih ključnih 4-5 dužina. Pogotovo onih progresivnih nakon kojih si zgažen skoro kao na utrci. Tada sam imao rupu u treningu od 4 tjedna bez dužine i dva tjedna nula kilometara. Drugi razlog optimizma je što mi dužina sve lakše pada i više mi ne treba dva dana odmora. Zapravo sad sam zaključio da je bolje trčati dužinu u subotu i onda u nedjelju napraviti lagano rastrčavanje.

Za zadnju u ovom mjesecu sam odabrao onu istu dužinu od 28 km iz 2014, jedan tjedan prije ozljede. Trčao sam sam za promjenu sam i podsjetio se koliko to volim više nego u društvu. Samo da se netko ne uvrijedi. Jednostavno ne moram se sa nikim naganjati ili suzdržavati u tempu kad je nekom teško, a uvijek je tako nešto u điru. Još ja moje društvo biram i moraju da gaze. Kod mene nema ono: meni se piški, kaki, ja bi vodu ili pivo daj malo da odmorimo ... jebo te, kao da su djeca na izletu. Zapravo razlog što sam trčao sam je bio taj jer sam u subotu imao večernju rođendansku feštu(prijateljica koja je ušla u moj klub +60) uz roštilj na moru i ono što roštilju prethodi i slijedi ...u nedjelju bi bio hm... Svi ostali su planirali nedjelju pa sam ostao sam. Odlučio sam da ne gledam u sat osim povremene provjere kilometraže da ne moram baš brojati krugove na Drenovici. Osam laganih komada ... mislim krugova bez nekog posebnog trčanja uzbrdica ili nešto slično. Baš onako monotono ali poslije sam primijetio kako je ipak pri kraju svaki krug bio brži. Nije bilo vruće pa nije trebala niti voda. Bilo je ugodnih 18 stupnjeva kad sam krenuo oko sedam ujutro. Kasnije nakon dva sata malo je zapeklo ali to nisu više vrućine kao prije mjesec dana pa mi više prijaju nego odmažu.

Gotovo da ne mogu vjerovati kako pogađam taj lagani tempo dužine na Drenovici. Nije to jednostavno jer u svakom krugu ideš gore skoro 50 m pa nazad dole. O promjeni podloge da ne govorim, od kamenja, korijenja, mekanih borovih iglica do kvrgavog busenja sasušene trave. Prošla dužina(2014.) je bila: 28,12 km(8 krugova + dolazak), tempo 5:16/km, srednji puls 141, temperatura 18 C. Ova zadnja 28,32 km(8 krugova + jedan po igralištu i dolazak), tempo 5:15/km, srednji puls 137, temperatura 17,8 C. 

                   Na dijagramu dolje se lijepo vidi srčani drift zbog gubitka oko 2,5-3 l tekućine

Najvažnije od svega je da sad još imam mjesec dana da "nadoknadim" onaj gubitak pogotovo dužina iz devetog mjeseca. Ako me u Ljubljani vrijeme posluži biti će sigurno sve ok i osobni bi trebao lako da padne. No dvije godine za redom vrijeme u Ljubljani je bilo samo malo prohladno za moj ukus ali uglavnom dobro za trčanje pa me strah da ne bude neka kenjaža od vremena ... pljuc, pljuc da ne baksuziram. Tu sam već malo zabrinut.

Još sam malo zabrinut za onu zajebanciju oko zglobova i strah me da ne preraste u nešto ... Ali eto danas nakon što sam u subotu otplivao jedno 25-30 minuta nakon dužine i prije roštilja, a u nedjelju plivao istu dionicu, te kasno uvečer otrčao još laganih 6 km istrčavanja nema nikakvih znakova koji ukazuju da je to ozbiljna boljka. To su samo normalne staračke kostobolje .. nadam se.

Bio je to dobar tjedan i "rekordnih"(za ovu godinu) 65 km. Odradio sam u četvrtak još i intervale 5x1200 m čak i brže(3:46/km) nego one "hiljadarke" od prošlog tjedna koji su isto bili prebrzi. Više brzine gotovo da mi ne treba. No to ću još testirati za dva tjedna na pulskoj X-ici.

Još jedan razlog da budem zabrinuti optimista jer na utrkama se često raspadnem kako stara kanta. To je kažu jer izgleda da na mojoj mašini nemam ugrađen limitator. Možda je i greška u "software-u". Jebi ga neko je petljao po tome pa se sad moram sa time nositi.