Na početku ili na kraju?

Sinoć sam završio dan pomalo ohrabren nedostatkom zlokobnih znakova u preponama i uz iznenadno ugodno posljepodne provedeno u "P-u" sa Danijelom. Petkom sam obično potpuno razbijen i emotivno prazan zbog nagomilanog s..nja koje skupim tjekom tjedna. No to i poziv moje kćerke koja me uvjerila kako se ipak svaki dan čuje sa svojim bratom koji se smuca negdje po Dublin-u u potrazi za poslom umirili su moju nervozu, a psihički sam se i pripremio na sutrašnji prekid trkačkog posta. Jutro je došlo i bez budilice poput tata koji se nečujno provukao u moju sobu. Jednostavno sam otvorio oči bez bunila, bez zjevanja, istezanja. Potpuno budan kao da nisam niti spavao. I dan je zubatim suncem slavio moj povratak ali znam da je vani hladno pa sam na kraju ipak obukao bokserice, kratke gege i duge zimske ... j..te niti oni u sibiru se tako ne oblače. Gore nisam obukao ništa posebno, čak ni kapu nisam stavio i poslje mi je bilo malo žao. Umjesto doručka i kave odlučio sam 20 minuta vježbati da se zagrijem i nakon toga još sam dobro izmasirao tetive i krenuo. Plan je bio 3 km ali u intervalima po jedan kilometar i jedan hodanja između. Pa može li manje? Ne, tako nisam krenuo niti kad sam prvi put potrčao nakon 40 godina. Zapravo se ne sjećam, osim onog sretno-nesretnog početka u Frankfurtu kad sam skoro strgao Ahilovu.
Svu tu silnu muku nakon toga sam zaboravio i kao da sam uvijek mogao sa lakoćom trčati brže od 5 minuta po kilometru i laprdati sve u šesnajest i tako satima. Rekoh hajde smiri se duboko diši i hodaj dok "Garmin" ne zapišti prvi kilometar. Već sam prošao vrtove i bio nadomak Drenovice kad je zapištao sakriven ispod majice koju sam navukao na šake jer je jebeno zeblo za ruke. Trava sva bijela poput brade starog morskog vuka kroz koju se provlači dim iz njegove lule. Sunce je već počelo podizati sumaglicu ali pod nogama još škripi smrznuta crljenica. Prvi koraci, pravi brodolom i kako sam postavio Garmina samo da mi pokazuje puls ostao sam paf .... Koji kua odmah je skočio na 150! Valjda opet ne stoji dobro pa luduje. Pokušavam shvatiti dali trčim sporo ili brzo jer nikako da se zagrijem i disanje je ne 3:2 već jedno 8:4. Ništa ne ukazuje da treba zraka mogao bi slobodno zadržati dah tamo do kraja dionice ili bar na koju minutu. Ali puls luduje po svom. Na kraju ipak oko 145 ali prvi kilometar je stravično spor 6:40. Mrvicu veći puls sam prije imao pri trčanju maratonskog tempa 4:30-4:35 po kilometru. Zatim ponovo hodam malo brže i držim puls oko stotke pa opet još jedan kilometar. Razočaran sam jer me išijas i tetive stalno kljucaju, a ja nikako da se zagrijem. Ovaj put puls je mizerno pao za jedan ali sam bar otrčao kilometar mrvicu sporije od 6 minuta.
Plan je bio tri kilometra trčanja i toliko sam odlučio napraviti pa makar se nisam uopće oznojio. Pokušavam zadnji kilometar usporiti da mi puls padne ispod 140 ali ništa ne pomaže. Jednostavno sporije trčati neznam i ne mogu, a on neće dolje i bog. Tako je i ostao, na 140 ali uz 6:27/km. Ko da nikad nisam u životu trčao, koja katastrofa. Valjda sutra neće biti još i veća.

Još samo malo

  Prazni su već dugo moji kalendari. Miruju tablice i dijagrami. Kutije sa tenisicama nema tko da izvlači iz plakara. Na ekranu se gomilaju papirići: datumi, sati, imena, doktori, terapije, kreme ... Pitam se, koliko je prošlo, koliko je bilo, kad ... sve u prošlim nekim vremenima.
Tješim se možda i nije mnogo, par listova kalendara ali zaborav me sustiže. Moje noge više ne žude za šumicom i cestom. Tijelo više nije nemirno ne mori me glad ni žeđa sve je obonacalo i stoji. San ne dolazi sa mislima na sutrašnju dužinu, sve to kao da nikada nije niti bilo.
Ipak odluka je već dugo tu i samo čeka da klizne sa navoza kao težak teretni brod, a jedino pitanje je: hoće li ostati plutati ili ne? J...ga da sam bolji "tjelograditelj" možda bi i znao. Ovako nagađam i nadam se da ću i ja kao ćorava koka da ubodem poneko dobro zrno. I što je taj dan bliži to je nervoza veća. Nisam više siguran niti dali znam trčati. Koliko smijem, koliko želim? Još dvije terapije još pet dana i znati ću ... valjda.

Vaso i "samo ljubav"

Opet nas je razveselio, a nadam se da on sam nije bio previše tužan što ga taj maraton ispod tri i pol nikako neće. Morati ćemo poraditi skupa na tome inače njemu ne gine bankrot, a nama  još hektolitri piva i mesa za jedno cijelo pleme neumornih ratnika-trkača-plesača i pjevača.  Kamin je kurio toplinu snagom kakvog nuklearnog reaktora, a mi smo kuhali iznutra od pjesme, razgibani u ritmu Azre, Fokusa, Bijelog Dugmeta, Atomaca, Hladnog piva ... ma sve čista emocija koju su još više pojačavali raspjevani Jankovići. Tamo vani za roštiljem Crni ko planina zamahuje kotletima i Vaso umotan u kabanicu donosi slasne plodove na stol. Tamo vani piči bura, a unutra klizi pšenično i razno drugo pivo. Ja i Slaven prestali smo brojati nakon četvrte. Jedino mi je naš predsjednik izgledao malo povučen. Sjeo ispod slike predsjednika i kao on samo se smješka. Dali je stvarno odlučio da više ne bude predsjednik? Ja to ne mogu niti zamisliti jer nitko od nas niti izbliza nema takav kredit kao trkač i entuzijast. Zapravo kao ono što naš klub ustvari predstavlja:"klub trkača entuzijasta". 
Nemam ništa protiv takvih okupljanja i guštam u izboru muzike, hrani, piću, a naročito šarolikom društvu ali većina je morala sutradan trčati zimsku ligu zasigurno malo u "balunu". Njih mi je bilo malo žao.
Meni je to ionako bilo zagrijavanje za feštu sutra dan koja na kraju nije bila niti blizu intenziteta ove za zagrijavanje. Valjda sam i ja izgorio kao ponekad moji "đaci" koji krenu prebrzo. Možda sam malo prazan jer su me umorili ovi tjedni jurnjave kod raznih doktora i od terapije do terapije. Tu je i odlazak mojeg drugog tića iz gnjezda u bijeli svjet ali ja bi prije rekao malo sivkasti i ne baš tako siguran svijet. Zato kad Vaso rasturi maraton, a hoće, morati ćemo izmisliti neku drugu opkladu samo da se opet ovako okupimo. 

Medulin

Jutros me zatekla jutarnja magla što je obavila cijeli Vidikovac u finu paučinu i samo se vrhovi nebodera oslikavaju na žutilu osvjetljenom jutarnjim slabašnim suncem. Hodam(na posao) i pišem(u glavi), ispred mene dva već poduzetna klinca raspravljaju kako zaraditi na pola kile pitam se čega jer načujem: .. pola ću dilati, a pola za sebe, pa od toga opet kupi, prodaj, drž, nedaj... iz ruksaka trešti "pedeset-centa" ili nešto takvo .. Trgnem se kao iz polu sna i kažem jeli mi se to učinilo i kako su tako drugačiji od onih klinaca jučer u Medulinu. Onih ozarenih, zajapurenih obraza na jutarnjem suncu što upinju iz petih žila da dosegnu zaštitnu sjenu žutog balona kao da ih tamo čeka svo blago ovog svijeta. Niti oni stariji pa ni jako stari mi se ne čine zabrinuti ili pritisnuti svakodnevnim brigama svi imaju istu misao doći do cilja. Znam da mnoge kao i mene uz put muče mnoge boljke: žuljevi, išijasi, koljena, virozice ... ali ništa na njihovim licima ne odaje da je tako. Kako to da su tako raspoloženi, a još i trče, znoje se savladavaju gravitaciju što neke pritišče čak i poprilično. Oni su trkači i ima ih svake godine sve više i više. Opet rekord preko četristo odraslih duša i na stotine djece.
Ja sam opet po tko zna koji put samo slikar i statist. Opet me fotograf "Lazo" pogledom ukorio: "šta je opet ne trčiš" i ponovo zeza: "uzimaš mi posao pa uzmi i plaću, itako nema šta da se uzme". No nakon ponovnog neuspješnog pokušaja da fotoaparatom uhvatim onu pravu bit trčanja došlo je druženje, klopa i piće, a tu se ipak puno bolje snalazim. Glupo je uopće pričati o rezultatima jer bilo je tu svega i svačega kao uvijek na zimskoj. Netko iskoči, netko kiksa netko se samo zeza. Neki Pazinjani su junački odradili dužinu od Vodnjana do Medulina pa ipak  trčali cijelu utrku. Bio je sa nama i neumorni Bepo i još dosta sijedih glava ali i sasvim golobradih. Rječana pun bus, Labinjani, Rovinježi, Vrsarani, pa čak i poneki furešta svega po malo. Najviše od svega druženja. Za mene prvo sa mojim RUNNING DIDA team-om. Poslje toga sa Ozijem, Irenom, Danijelom, Senkom, Mateisom i Vasom u Mižeriji sve dok sunce nije počelo, tonuti u žutu sumaglicu premanturskog poluotoka. Ali ni to nije bio kraj "Victory" je mene i Ozija odveo do Slavena na još jednu "Žuju" i zadnje sekunde utakmice Istra - Split. J...ga izgubili smo minimalno. U tri dana to je druga "dužina", a jutros gotovo ništa ne boli i osjećam se pomalo nestvarno kao ti neboderi u magli iz koje vire samo vrhovi i blješti poneki osvjetljeni prozor. Da sam bar slikar ovo bi bilo remek dijelo. 

Trenerov trening

Kad kažem da sam jučer imao trening nakon koliko ono mjeseci ... dođe mi da ni ja sebi ne vjerujem. Zapravo "trening" su mi organizirali moji prijatelji koje sam zadnjih 4-5 mjeseci usmjeravao i savjetovao u njihovoj potjeri za nama trkačima tako slatkim sekundama i minutama našeg osobnog postignuća. Tko ne voli kad mu prva brojka na polu maratonskoj utrci nije više omražena dvojka već lijepa jedinica i još k tome preskočiš i onih 5x pa je 1:4x, napokon nije više 1:4x nego 1:3x, nije 1:3x. nego 1:2x ili se na maratonu umjesto 3:40 sad brojke zaigrale pa okrenule mjesta i sad je lijepih 3:04. O slatka dvojka kako je sad blizu. Rekreativcima najviši orden i odškrinuta vrata elite. Sad kad sam tako daleko od toga da i sam uživam u tome, sad ih još više razumijem. Zato su se svojski potrudili da mi iskažu svoju zahvalnost i prijateljstvo iako ja mislim da je zasluga samo njihova ali prijateljstvo koje smo stekli i učvrstili meni je više koristilo u ovim za mene teškim vremenima nego što to uopće mogu opisati. Dakle rekli su mi: "mi smo danas treneri i ideš progresivnu dužinu". A ona je počela laganim ali vrlo emotivnim zagrijavanjem u piceriji Jupiter, a finale doživjela u Rok kafe-u uz neke žestoke mlade "bluzere" iz Labina i gomilu Rezane Žuje. No završni tempo koji su nametnuli Igor i Slaven sa žesticama na kraju nisam nikako mogao pratiti. Ta ipak sam ja ona kategorija +60, a oni desetljeća iza mene. Svejedno najveću nagradu ikad sam osvojio i prije nego što smo ukrstili čaše i krenuli na to putovanje.

                                     
Prva je noć iza mene koja je prošla bez buđenja zbog bolova u preponama i držanja kušina među nogama. Kao da je netko čarobnim štapićem poništio urok koji me muči ili je to samo alkohol? Sjećam se agonije bolova nakon operacije vena prije nešto godina. Trajala je sve do silvestrova na kojem sam se našiškao i uz "Hladno Pivo" i sa hladnim pivom plesao cijelu noć da bi prvi put nakon par mjeseci prespavao(dan) bez buđenja zbog oštećenih živaca i onda se tako jednostavno nastavilo, kad bi bar i sada. Neki malo iskusniji stari doktor mi je tada rekao: "to ti je zbog velike količine vitamina B kojeg si konzumirao sa pivom to je pravi lijek". Neznam baš ali tako je bilo.
Ne marim što mi je danas glava malo teška, išijas se malo i stidljivo povukao, a iako znam da upala još čuči u mojim "koskama" i tetivama, mislim da je već na izdisaju kao i ova godina te da će sljedeća biti u mom novom znaku opet. Sutra je novi dan, sutra počinje Istarska Zimska Liga bez mene ali sad ipak sa malo više vedrine čekam nova jutra.

Ljubljana

 Nisam dugo ništa napisao jer sam bio jako zauzet sa svim i svačim. To mi je malo odvratilo pozornost sa mojih trkačkih problema iako je to vrlo teško kad se još uvijek ujutro budiš sa: "dobro jutro bolovi, pa kako ste danas g. Tetiva i ostale "koske" tamo dole"? Boli, boli ..nema da fali. Onda je tu došla Ljubljana za koju sam imao full zbrkane emocije i iako sam čvrsto odlučio da idem ipak se dvoumio i stalno mijenjao prijevoz i ideju kako otići. Možda u nadi da na kraju izvisim pa ostanem doma. Moja frendica je prvo išla u petak ali mi to kao nije odgovaralo pa sam se ulovio nekih drugih prijatelja u subotu valjda misleći da će oni odustati, a onda bi se morao dići u nedjelju rano pa busom. E to bi možda bio i prespavao.
No u subotu sam ipak otišao. Računam malo ću skoknuti do "Rastavišća" kupiti neku nepotrebnu pizdariju za trčanje ili možda još jedne tenisice kao da ih nemam dovoljno i trenutno i ne trčim, a i sa lovom sam baš ovaj mjesec nešto utanjio. Na kraju sam zbog ekipe završio tamo negdje uz Ljubljančicu uz previše raznih piva na prazan stomak. Ali sunce i uzavrela atmosfera grada koji kao da čeka nešto važno je djelovalo na sva moja čula. Nisam bio tup već jako razbuđen i upijao sve što se slijevalo do mojih čula. Niti obilna večera i previše “Caberneta” kojeg sam nalijevao u sebe nisu me uspavali. Ne vrtio sam se na madracu na napuhavanje cijelu noć. Ista soba u kojoj sam točno prije godinu dana spavao kao beba prije mog prvog maratona sad mi nije dala sna. Sa kauča je moj frend "pilao drva za zimu" a podamnom je gumirani dušek škripao na golom lakiranom parketu. J..ga ja se okrećem ko janje na ražnju jer me više boli kad ležim na boku, a ne mogu zaspati ako nisam na boku ... “kvaka 22”.
Stan je praktično prazan ali najviše mi nedostaju slike. Cijelu noć kontam i razmišljam kako će sutra trčati Dražen, Slaven, Dubravka i Maja, hoće li ostvariti ono po što su došli. Nadao sam se da neće biti razočarani i da im nisam možda ja postavio preveliki pritisak. Nije dosta što si ga i mi sami često namećemo još treba neki tamo ....
Ujutro sam izjurio samo sa na brzinu progutanom kafom jer računam jučer sam tankao kalorija što u alkoholu što u klopi goriva za dva maratona, ma ne treba mi ništa.
Stigao sam ekipu na putu prema startu i čim sam ih ugledao sva nervoza je prošla. 
To su moji ljudi, moje pleme samo ja danas nisam ratnik već "vrač"(i fotograf).
Čekao me je naporan dan i trčanje po zatvorenoj Ljubljani u pokušaju da uhvatim sve koje znam i vidim okom moga aparata, a to se pokazalo jako teško. Većinu sam ulovio na odvajanju za maraton nakon 20-og. Kako bi bar malo isplanirao koga da u onoj masi očekujem startao sam “Garmina” kad je krenula utrka ali nisam znao točno odakle su svi startali pa sam otprilike kalkulirao i sa Dijanom dogovarao koga treba prvog očekivati i kad. I prvi je naravno bio Ivan, a meni se činilo da je bio prebrz ali dobro je izgledao i odmah me ošinulo malo u grudima, koža se naježila i oko zasuzilo... kako bi rado sad gledao publiku sa one druge strane. No brzo je prošlo, počeli su nadirati trkači u grupama pa sam se koncentrirao u očekivanju ostalih polu maratonaca i Slavena. On me oduševio sa svojim širokim osmjehom i velikom lakoćom trčanja. Uspravan ko svijeća sa povezom oko glave koji ga čini još višim u jarko žutom dresu "VOLIM TRČANJE" i "RUNNING DIDA team" na leđima. Nažalost nismo primijetili malog Danijela koji je sa svojih tek šesnaest godina prošao i prije Ivana i u prvjencu istrčao 1:24:38! Zapravo nije uopće mali već prilično visok, a mogao bi biti i veliki trkač. Zabrinuo sam se jer nisam vidio Dražena i znao da nema šanse da njega ne prepoznam ali me kopkalo dali sam ga možda propustio dok sam kroz objektiv ciljao Slavena jer njih dvoje su trebali ići uglavnom skupa bar do 15-og. Kad je prošla "hitna" nisam niti slutio da je u njoj bio Dražen koji je na devetnaestom ostao doslovno bez pogona. Jednostavno su mu se noge odrezale i nisu više slušale. Očigledno je početak išao mimo plana i to dosta brže, a poslije kad je pokušao malo usporiti već je bilo kasno. Nakon brzih Floričiča, Igora i Antonia bilo je malo vremena za jedan brioš koji mi je netko tutnuo u džep.
Dubravka je projurila malo zajapurena u licu i previše obučena u duge “gege” i duge rukave, a već je bilo sunčano i sad dosta toplo. Činilo mi se da se malo muči iako je vrijeme bilo dobro i bila je malo ispred Irene... još samo taj zadnji kilometar i nadam se da je ispod 1:40 i bila je. Maju sam jedva primijetio jer je sve više trkača koji idu oko 1:50 nadiralo iza zavoja ali i ona je na kraju uspjela ići brže od toga. Našu uvijek uočljivu Edu, treće plasiranu u kategoriji "H"(mojoj kategoriji) nažalost nisam uspio uočiti iako je to gotovo nemoguće ali se ipak desilo ... moram na popravni iz fotografske struke.

Mrtva trka do kraja Dubravka i Irena

U međuvremenu smo sa nestrpljenjem dočekali naše novopečene maratonke Brigitu i Patriciju koja je isijavala radošću trčanja i kao uvijek ostavila lijepu fotku kao za reklamu trčanja. Brigita je bila zauzeta gelom pa je tek kad je prolazila skužila kćerku i nas koji smo je bodrili. Zato je i osmjeh izostao ali izgledala je super. Prije njih su još prošli Nenad sa cool očalama i uvijek nasmijana Senka. Vaso je čak zastao, dao kratki intervju za ekipu i zaključio da ga bole noge i da je umoran te odlučio da skrati i ide samo polu maraton. Ma tko bi mu zamjerio nije to "Faros" ili neki drugi plivački maraton. Ne more on biti na nogama 4 sata. U vodi da ... e luda čovjeka ja bi umro da sam duže od jedan sat u vodi!
Kad je prošao i Muidža u uvijek uočljivom narančastom dresu morali smo već juriti na cilj da ne propustimo Ivana i Slavena tako da one baš spore nismo stigli dočekati, a čini mi se da nije ostao nitko osim junaka Bepa sa svojim vjernim pratiteljem Ozijem. 
No odluku sam morao donijeti brzo jer nisam htio propustiti na kraju Ivanovih 2:54:24 i Slavenov osobni 3:04:55, a skinuo ga je za oko 40 minuta ... vau! 

                                       Ivan i Slaven u cilju

I za grand finale kad sam morao nakratko otići po svoje stvari kod Uniona da ih stavim u bus, zove Ozren: "Bepo je na trideset osmom kilometru čekaj nas u cilju". Taman sam uzeo torbu i oprostio se sa svojim prijateljima, frknuo u prvu kantu polu pojedeni jedini sendvič tog dana i trk do busa i onda do starta da ne propustim Bepa. Od uzbuđenja nisam mogao kontati koliko mu treba za tih zadnjih četiri koji su kako on kaže bili: "Jako čupavi". Na kraju sam vjerojatno mogao u miru pojesti taj sendvič jer je meni trebalo i ovako kilavom niti deset minuta. Ali sigurno je sigurno, to ne bi propustio ni zašto na svijetu. Svi koji misle da je ništa trčati 5:01:13 neka probaju, a onda još neka zamisle sebe u njegovim godinama. Ja sam do sada sa šezdeset bio dosta brz ali opet kad si dodam više od dvadeset godina ne znam dali ću moći do zahoda sam. 
To je dar i talent, to je teški trkački rad koji sada prikazuje svoje pravo lice. 

Bepo nas je svih učinio malo poniznima ali i ponosnim što je sa nama, što je on naše "pleme".  
 

Moj Uljanik

Odmah nakon odsluženja vojnog roka kad sam počeo tražiti prvi posao zamalo da nisam završio u Agrokoki, kako je tada rekao jedan moj frend: "stavljati koke u krevet i brojati jaja", ustvari raditi na održavanju. Srećom naletio je i posao u Uljaniku, pa još i u novom odjelu Brodske elektronike(TESU). Za mene nije bilo veće sreće nego raditi nešto što mi je već 10 godina bio hobi.

Iako je kad imaš malo više od 20 g. ujutro bilo teško izvući se iz toplog kreveta, a često i zagrljaja žene nije bilo dana kad nisam bio gotovo euforično veseo i zadovoljan što sam tamo. Okružen impozantnim divovima dizalica i brodskih motora skakao sam po strojarnici petljajućim po snopovima žica i raznim senzorima. Sav važan nosao osciloskop i brdo instrumenata okolo po brodu čak i kad sam napamet znao što ne štima, ipak nije na odmet daj da vidimo kako to izgleda.

Djeca su rasla, troškovi još i brže ja stario i onda se nakon 90-e sve počelo nekako raspadati. Odjednom su počeli nestajati svi moji prijatelji i kolege, svako se negdje snašao i krenuo za onim što prije nikad nismo smatrali važnim, za lovom. Tu sam uvijek bio zadnji ali ipak nakon mnogo neprospavanih noći te nakon što je i žena ostala bez posla otišao sam i ja. To je bio najružniji dan u mom životu i zadnjeg dana valjda da stvar bude nezaboravna tako sam se rasuo sa bicikle dok sam odlazio na otok po zadnji dokument o razduživanju. Upao mi je kotač u utor od tračnica i let preko volana je bio neizbježan. Jučer sam po drugi put i to u zadnje dvije godine opet bio unutra i opet iste emocije. Ista meta isto odstojanje. Zašto nisam završio svoj radni vijek koji se približava kraju ovdje gdje se jedino osjećam kod kuće. Nikad se više nakon odlaska iz Uljanika nisam radovao odlasku na posao. Od tada posao smatram nužnim zlom.

Ali razlog odlaska u Uljanik nije neko mazohističko izazivanje emotivnih ispada kao da ih u životu ionako nemamo ponekad previše. Razlog je Uljanikova utrka na kojoj za čudo nikada ali baš nikada nisam sudjelovao. Čak niti kad sam radio u Uljaniku! To je sljedeća stvar koju obećavam sebi čim me prođu ovi problemi. Sad nakon četiri mjeseca pauze već nisam više nervozan i ne osjećam uzbuđenje kad odlazim pogledati neku utrku jednostavno sam se pomirio sa tim stanjem i mogu uživati u društvu ali ipak me malo protrese kad čujem znak za start.

Lijepo je i ove godine krenulo veselo. Naprijed oni napaljeni i brzi, a onda ekipa zabave i rekreacije te neki koji su i po pet minuta zakasnili na start. Gledam Bepa kako petlja po satu iako su svi već davno krenuli ali on ne ide dok ne starta uru. J..ga mora znati kakav tempo da drži da ne pretjera. Ekipa koja ide za tjedan u Ljubljanu na maraton i polu maraton se drži malo rezervirano ali samo se na Slavenu vidi da se zajebava do daske. Svaki put kad prolazi pokazuje mi sat i viče: “3:55/km kako si mi rekao” . Njemu je u planu tempo trčanje i nema utrkivanja iako je pretekao mnoge sa tim tempom. Isto je i sa Dubravkom ali mi se čini da joj nije baš drago što pušta neke ispred sebe. No kako bilo, dogovor je bio idete kako želite ali moj savjet je bio ne do daske. Ivan je kao uvijek išao do daske i pobijedio jer on izgleda ne zna drugačije. To mu je treća utrka u tjedan dana ... nije baš dobar uvod u maraton za tjedan dana.  Igor je trčao strašno dobro kao i Dražen za kojeg nisam uopće iznenađen, Eda, Patricija, Ljubo, Bepo, moj kum Tomica ... ma svi Uljanikovci su ipak i sa rezervom ili problemima bili jako dobri i brojni na postolju tako da mogu biti zadovoljan. Ipak sam i ja Uljanikovac