Peti krug oko Ljubljane

Svi me ovih dana zivkaju i gnjave, a ja nisam stigao još ništa napisati o tom toliko očekivanom ponovnom susretu sa stazom oko Ljubljane. Razloga za takvu strku je više ali predugo bi trajalo. Ajmo na stvar.

Poslije "desetke" ili kako je uobičajeno zovu "X-ice" na domaćem terenu problem sa koljenom je malo eskalirao što sam i očekivao ali se i nadao čudu. Možda sam trebao otići kao naši nogometaši u Međugorje. Ja sam se pouzdao u to da će uz malo odmora i nošenje steznika za koljeno to ipak proći. Bar do maratona. Poslije neka otpadaju dijelovi nije toliko bitno, zakrpati će se već nekako. Na koncu se ispostavilo da je i onaj naj jeftiniji steznik iz Decathlona obavio odličan posao, bravo majstore vredi svih 15 eura koliko mi je taman ostalo na poklon bonu od rođendana. Još sam se razbahatio i potrošio na 4 gela nepoznate marke. Jedini razlog što sam ih uzeo je da imam ako zatrebaju i da mi stanu u mali đep na zadnjoj strani hlačica i jedan još manji napred. Ali na maratonu u Ljubljani je bilo gelova da si mogao i zurku gelirati tako da u cilj uletiš sa zurkom ala Elvis ili nešto slično. Baš bi bila fora ali nisam se sjetio sigurno bi me svi oni paparazi uz stazu fotkali. Ono što mi uvijek ide na živce kad je u pitanju maraton je što previše brinem o svemu je..te. Oće li kiša, kijamet, sunce, koje tene obući, a opet ih imam ... neću ništa reći jer sam ih u zadnjih par mjeseci kupio 4-5 pari. Na kraju sve riješiš zadnji čas. Ovaj put vrijeme je bilo superiška iako je još u subotu padala kiša. Bez  problema sam odradio subotnji lagani trening ujutro otišao podići broj i pogledati cirkus u kojem nude sve i svašta ali po cijenama au... Na kraju sam kupio baksu sa 6 kraft piva od lika sa rasta frizurom koji je okružen svim tim šarenilom tenisica stajao tamo bos i nudio me da probam njihovo pivo. Sad čekam priliku da vidim dali sam zaboravio piti pivo u ovim prilično teškim pripremama. Naravno za to mi treba društvo. Nije da su pripreme bile neznam kako teške u odnosu na prijašnje. Sve je bilo manje i slabije ali mi je sve teže padalo. Ko zna zašto. Mora da sam nešto loše pojeo ili me neko začarao ili ...ne nisam valjda omatorio.

Kako i priliči nisam htio da se guram u boks A kad mi na broju piše B nego sam se lijepo smjestio među računam svoju ekipu. Neke koji trče tako kao ja manje više. Opet ista priča opet puževi na putu kad smo polako prvo hodajući pokrenuli pomalo umrtvljene noge. Mislim si: ma to je zapravo super jer prvi kilometar sigurno neću pretjerati. Ko će obilaziti one silne guzate koji već poslije sto metara dišu kao trudne sipe. Natukao bi još par stotina metara jer i ovako je meni ali zanimljivo i mom mladom kolegi iz kluba Patriku koji je išao puno brže od mene izašlo 42,53 km. To je najviše od kad trčim, a imam puno bolji sat nego prije i postavke su na sve sustave satelita i sve kanale. Tako više troši ali preciznije pokazuje.

Opet sam se podsjetio kako je u Ljubljani uvijek neko događanje tako da moram paziti da ne zaboravim zašto sam tamo, mažoretkinje, muzika, zastave .. čekaj koja je ono .. j.. prošao sam, da se možda vratim. Daj mi pet sa svih strana i na svim nivoima. Onim najmanjima moram da se sagnem i gotovo da me nije ušinulo u leđima. Ali ne možeš odoliti klinci valjda skupljaju petice pa se dovikuju koji ima više. Prolazim pored moje honde na osmom kilometru i vidim vrata od kuće gdje smo noćili otvorena ali Zemire nema, ništa od filmića koji je htjela snimiti jer je izgleda baš taj tren ušla u kuću po nešto. Nemam vremena razmišljati o tome jer već spremam prvi gel na desetom da nebi zaboravio. Polako gutam taj ljepljivi užas i srećom što nisam jako žedan pa uspjevam progutati sve prije okrepe sa vodom. Bacam oko na sat i provjeravam puls sve je ok još se koprca tu negdje kako sam na testovima isplanirao i tempo je potpuno u okvirima sa vrlo malo oscilacija. Dalje je sve do 20-og bila dosadna rutina jer poslije sam znao što tko trči i odlučio da je to to, pa našao žrtveno janje ili nekoga za kim ću se šlepati. Nije bilo baš nikoga posebno i svi su pomalo cimali. Čas bi me pretekli, kao ono vidi matorac nećeš ti mene, pa nakon par kilometra prdnu u fenjer i prođem ih kao brzi voz. Par puta su pored mene protutnjali neki likovi sa Nike super tenisicama vrlo čudne pete koji su proizvodili buku kao četveropreg kopitima po asfaltu. Mi ostali smrtnici samo smo se pogledali i onako podsmjehom rekli u sebi .. "koji kua". Ti nisu daleko dogurali. Samo dva lika iz moje okoline su bili stalno ili malo ispred ili ponekad iza. Uglavnom zbog malih razlika u strategiji uzimanja vode i gelova. No jedan je bio dugokosi hipik u minimalističkim tenisicama i običnim kratkim hlačama, a drugi gospodin srednjih godina možda pedeset i kusur koji je imao neobičan korak sa spuštenom stražnjicom ali vrlo malom oscilacijom kod trčanja. No nisu bili pričljivi. Poslje utrke mi je prišao da mi čestita jer je došao skoro minutu iza mene i ispostavilo se da je iz Belgije i slabo špreha engleski. J.. baš nemam sreće nakon što sam dvije godine za redom u Ljubljani trčao sa jednom Katjom iz Slovenije i oba puta me malo dobila u završnici ovaj put sam bio sam do pred kraj. Nakon spuštanja sa glavne ceste na Prešernov trg sprolazim jednog mladića, a on me pozdravlja. Ja malo ćorav bez očala, on dobio malo kila i eto stigoh ga iako je uvijek bio brži od mene. Izgurali smo zadnji uspon po kockicama nazad na glavnu cestu i cilj je bio iza zavoja na par sto metara.

Dragan i ja zadnji kilometar

On je ubrzao, a ja sam se samo nasmijao i rekao sebi: e nećeš me natjerati da se žilavim još ovih par metara. Daj da se namjestim kao glumac i mašem publici da moja žena koja je zbog mene morala gutati apaurine ne pada u nesvjest kad me vidi da teturam, a oni bolničari kao lešinari čekaju da me odvedu. E nećeš .. pustio ja njega i utrčavam kroz cilj ko car. 

Napokon u cilju kao da levitiram

Sigurna i čvrsta koraka, rutinski zaustavljam sat kojeg redovito u tom ludilu umora i bolova zaboravljam.Ovaj put je bilo baš kao što bi za svakog rekreativca trebalo biti. Bez drame ... znači li to da sam i ja prešao na onu tamnu stranu ... rekreativci. Neznam vidjeti ćemo. 

Ja, Patrik i Svetlana

Izostala je sva ona drama na maratonima prethodnih godina i nije da mi fali ali se pitam dali sam trebao malo začiniti stvar pa neka medicinari zarade dnevnicu. No bolje je ovako. U cilju su me čekali moji prijatelji i prijateljice sa jutarnje kafice na tržnici, koji su potegnuli u Ljubljanu samo da gledaju maraton i naprave malo "šopinga".

Moji dragi prijatelji i navijači

Sunce je sad već lijepo grijalo i ništa mi više nije moglo "ovi dan pokvarit" što bi rekli TBF-ovci. Dok sam našao ženu u svoj toj gužvi već su i vrapci znali da sam pobjedio bar u kategoriji 70+ i ovu petu rundu u Ljubljani. To je zaslužilo proslaviti uz Ljubljančicu i uz jedno crno nefiltrirano pivo. 

Jutro poslje još u Ljubljani pijem kaficu a telefon zvrlji svakih par minuta. Zovu i vele da sam oborio hrvatski i balkanski rekord u kategoriji 70+, a ja nekako ne mogu da shvatim kako to, a toliko sam se brinuo da odradim što rezerviranije da mi nebi slučajno to bio posljednji. Osim bolova u kvadricepsima kad treba čučnuti ili sići niz stepenice, ništa. Koljeno kao da se nekim čudom potpuno oporavilo ili još čeka da me ne gnjavi dok je ostalo bolno.

Moj tempo u odnosu na prosjek i pobjednika

Do nekog novog susreta sa Ljubljanom gdje sam počeo, a već sam i odlučio. Kad shvatim da maraton neće još dugo stanovati na mojoj adresi, posljednji ću ostaviti za Ljubljanu.