Četiri tjedna do druge kontrole kod traumatologa, dugih kao četiri stoljeća muke. Ništa spavanja i naravno svaki dan poneka nova pizdarija jer kad te krene onda ide kao podmazano. To što krene naopako valjda se podrazumjeva. Na prvoj kontroli kod traumatologa tjedan dana poslije loma rekao je onako ležerno ... "aaa to će proći ne treba ništa samo stegni tu ortozu". Kapiram, bilo je pakleno vruće, čovjeka rekao bi da je negdje iz dalmacije(i sam sam polu dalmatinac) ufatila fijaka i što ćeš trošiti riči asti ... "Sad je ta koska još malo dalje od svoga drugog dijela ali je nabacila dosta kalusa pa će jopet biti ok"... makni ortozu i stavi maramu da imobiliziraš rame ... to će proći". Možda prije nego dođem na red tamo na "monteđiru". Pa tamo mi je već dio ekipe ali mene još ne vuče.
Ne fali mi trčanje ... fakat mislio sam što i kako ću sa tim osjećajem ali daj da se prvo naspavam ko čovjek. Da se razvalim i hrčem u bilo kom položaju. Mislim da bi mogao i maraton istrčati spavajući samo kad bi mogao zaspati. Nakon što sam skinuo ortozu ipak ide nešto bolje u tom smjeru.
Ne fali mi niti bicikla iako sam odgledao sve zadnje etape "tura" i pomalo se utješio kad znam da svi koji voze kad tad i padnu. Biciklu ću pregledati kad budem mogao, a jedino evidentno je da volan stoji prilično zakrenut. Zato sam se malo iznenadio kad sam tražeći plivačke očale za moju unuku iz ormara izvadio kacigu za koju je žena rekla da je ok, malo krvava ali cijela. Da osim što fali cijeli prednji dio sa elektronikom za upravljanje rasvjetom i komunikaciju sa mobitelom, što je pukla i udubljena na čeonoj strani. Jednom riječi za smeće.
Fali mi najviše plivanje. To me i najviše iznenađuje. Možda jer su noge uglavnom u redu i znam da će opet trčati. Brine me rame koje je osim ključne bolno skroz i ruka tj. podlaktica mi tijekom dana natekne poput "Popajeve". Kako će se to kasnije manifestirati na plivanje neću još znati bar mjesec dana. Pregledao sam sve plivačke utrke svjetskog prvenstva i nasuo tonu soli na svježu ranu, a o plivačkim kompleksima da ne govorim ali što ćeš u svima nama čuči neki mazohista.
Da je tome tako, to po pitanju mazohizma govori i činjenica da idem na Dugi otok skupa sa ostatkom ekipe od koje je još i onaj najmlađi stradao negdje na nekom trailu pa ćemo biti samo promatrači. Idem i bodriti "Staneta" u Tupljak, a po svemu sudeći vidjeti ću Maratonsko polje i Atenu iako potpuno nespreman. Kad je bal neka je bal.
Nema komentara:
Objavi komentar