subota, 25. prosinca 2021.

Završni račun trkača u stečaju

 U ovakva usrana jutra kad se jedva nadziru okolne zgrade od magle i kiše osjećam se kao stari raspucani panj. Baš prikladno vrijeme za deprimirani kraj deprimirane godine. No ja nisam deprimiran, više sam "napižđen". Nervira me sve, od politike do pandemije i odnos ljudi prema svemu tome. Kao da su svi zaboravili elementarne stvari. Što znači pripadati ljudskom rodu. Bilo da je politika, bilo da je pandemija u pitanju, a i ona je opako povezana sa politikom. Zaboravljaju da se ništa ne može riješiti ako se postave kao da su samo oni u pravu, a sve druge ko j... 

Ljuti me i to što ponekad pokušavamo biti bolji trkači kupujući skupe tenisice te ostale trice i kučine. Ili kad neki misle da će biti fit ako poste ili gutaju smooti-je, a zaboravljaju jednu jednostavnu činjenicu. Uspjeh je uvijek i jedino povezan sa uloženim trudom ili žrtvom. Ostalo je samo glazura koja ponekad izgleda sjajno ali ispod koje može biti i obično govno. Prečesto i jeste. Svima nam se tako nešto u manjoj ili većoj mjeri potkrade.

Obzirom da sam ili bi još uvjek želio da budem trkač to podrazumjeva da mi je sve što radim u vezi postizanja tog cilja ipak važno. No kako nas uče u knjigama o ekonomiji, poduzeća koja ne napreduju obično završe u stečaju tako i ja imam osjećaj da sam trkač u stečaju. Koliko ću još izdržati prije stavljanja ključa u bravu ovisi o tome kako budem upravljao stečajem. Iz teorije svih upravljačkih procesa pa i regulacije koja je meni kao elektroničaru vrlo poznata i bliska je poznato da je za reguliraciju nekog sustava potrebno mjeriti određene veličine koje treba regulirati. Ja svakako puno toga mjerim ali nekad mi nije baš jednostavno odrediti što je to što sam izmjerio. Kad su u pitanju komplicirani sustavi kao naše tijelo to nije niti malo jednostavno. Međutim treba prije svega odbaciti sve što je nepotrebno i fokusirati se na bitne elemente. Ako bačva nema dno uzaludno je zabijati čepove u sitne rupice. Treba napraviti novo dno. Kad sumiram ono što je važno za trkača ova godina je ipak nešto bolja od prethodne. Iako sam na koncu prošle godine bio brži i u znatno boljoj formi, ove godine sam uspio isporučiti dvije uspješne utrke i jednu virtuelnu sa dobrim rezultatom iako moram priznati da je to zapravo rezultat onoga što sam radio pred kraj prethodne godine. No bilanca se radi na kraju i tu se nema što prigovoriti. Sa svim ozljedama ipak je prosječna mjesečna kilometraža bila preko 200 km(207km/mj). Manje od 275 km najbolje 2018 godine ali malo veća od prosjeka(196 km/mj). Nije baš onako kako sam planirao ali kad se sjetim da sam 2016 godine imao prosjek od samo 169 km/mj i trčao osobni u maratonu ipak malo tješi.

Rezultati nisu uvijek vezani samo za broj kilometara ali za maratonca to je daleko najvažnije. Da bi održao svoj trkački status treba samo trčati. Nikako se nebi složio sa time da mi pri tome bitno pomaže recimo plivanje. Pomaže mi da se bolje osjećam jer bar u nečemu još malo napredujem. To održava u životu nadu da postoje još neistražene dubine ili visine na mom trkačkom putu. Ako i ne postoje nadam se da će moje rezerve još malo potrajati da ne postanem predvodnik začelja ili pomalo grubo rečeno "fenjeraš".

Nema komentara:

Objavi komentar