Meni ove moje pripreme za utrku koja se moguće neće niti dogoditi sve više liče na one silne misije na Mars. Od 49 koliko ih je do sada poduzeto, 35 su bile neuspješne ili kako bi narodski rekli bile su ćorak, promašaj, zajeb, "fuck-up" ili kako već to zovu. Još kad sam krenuo znao sam da sve nije na svome mjestu i tada sam dozirao trening kako mi se nebi vratio problem sa petnim trnom koji se vukao pola prošle godine. Dva puta sam korigirao plan i vraćao se na lagani početak, a zadnji put je to bilo zbog nekih neobičnih bolova u preponama nakon čega je usljedio problem sa skočnim zglobom. Nisu pomogle niti nove skupe tenisice i taman kad sam nakon jednog relativno intenzivnog treninga osjetio da je sve prošlo pokazalo se da onaj "Murphy"(zakon o kruhu i marmeladi ha, ha, ha) nikad ne spava. Moj sin koji je bio u frci jer ga je opet čekala operacija vađenja željeza iz noge je odjednom izrazio želju da idemo skupa u jednu šetnju od 17-tak km. To nisam smio odbiti jer nisam dugo imao takvu priliku. Bila je subota ujutro i računao sam da ću malo kasnije odraditi lagani trening prije nedeljne dužine. No račun je bio bez krčmara i ta za mene malo prespora šetnica definitivno je uništila nešto u mojem koljenu. Sutra dan ujutro nije izgledalo da će biti tako loše i otišao sam odraditi dužinu u Medulin koju savjesno trčim svaki vikend poput pravih vjernika koji redovno pohode nedjeljnu misu. Krenuli smo malo laganije zbog jednog našeg kolege kojem je tempo od oko 5 minuta malo prebrz. Tako je i bilo i moram priznati da bi taj dan napisao jedan veliki post-hvalospjev o Asics Noosa Tri 13 tenisicama. Nakon samo jednog kratkog treninga odlučio sam da malo počastim noge. Još ne mogu doći do pravih riječi kojima bi izrazio svoje oduševljenje. Taj dan je baš bilo ugrijalo i mada sam jedino ja imao maju dugih rukava društvo se na kraju osulo jer su odlučili malo podići tempo nakon 20-tog km. Već nakon prvog bržeg kilometra ostali smo samo nas dvoje, a zadnji brzi sam ostao sam jer izgleda da nitko nije još adaptiran na toplo vrijeme. I moj puls je bio nešto veći u odnosu na prethodne treninge takvog tipa ali još nisam osjećao težinu u nogama ili gubitak kontrole tempa, pa sam zadnji brzi još ubrzao na 4:20/km. Ni traga od bolova u koljenu sve dok nisam došao kući i pokušao izaći iz auta u garaži.
I onda ćorak, zajeb, fuck... poput promašaja cijele orbite oko Marsa nakon uloženih stotina miliona šuški. Bilo da su to dolari, rublji, juani ... Da nesreća ne kuca sama na vrata već uvijek dovlači svoju ružnu, krezubu familiju to je opće poznato. U frci zbog odlaska pod nož, moj sin je izlazeći sa parkirne rampe naguzio stup u garaži. Bolje rečeno stup je naguzio moju Hondu baš dan dva prije odlaska na tehnički. Juri limara i ostala sranja baš dan prije nego se zbog Uskrsa sve blokira na tri dana. Koliko usranu familiju ima ta "nesreća" dokazuje cijeli slijed događanja taj dan. Nakon što sam preuzeo auto od limara pokušao sam otići u jednu od brojnih autopraona. Svugdje gužva kao da svi baš taj dan peru auto. Naravno ja sam ubo jedan box gdje usisavač nije radio pa sam u ljutnji istresao tepihe dok me ekipa ljutito mjerkala jer je vjetar raznosio prašinu po njihovim tek opranim konzervama. Kad sam napokon došao u zadnju od tri stanice za tehnički koje sam obišao stao sam u red i odlučio da čekam iako je i tamo bila gomila ljudi. Nakon pola sata iz ureda je izašao lik i rekao da čekamo jer je pukao server od MUP-a i nema registracije do daljnjeg. Opet sam otišao kući pa opet nazad i napokon oko pet šest popodne dovršio taj naizgled trivijalan zadatak. Putem sam se pitao što se još može loše desiti. To se sad pitam svako jebeno jutro kad se ustanem. I ne ustaje mi se baš tako rado. Eto tako sam opet upisao jedan tjedan sa 0 kilometara i to baš tjedan prije planiranog vrhunca priprema. Možda utrke neće niti biti ali to mi nije uopće utjeha jer me je opet podsjetilo kako se kraj moje trkačke karijere može desiti bilo kada i kako ga neću predvidjeti niti biti spreman za njega. Baš kao i u životu. Čak je i jebeno more još hladno ali bar ima još malo sunca. Kažu da će sutra biti neki kijamet, a moja kćerka mi je javila da je danas kod njih u Lutonu(Engleska) snježilo. Moja frendica koje se prije par dana vratila iz Kanade kaže da je ovdje hladno i ne kuži kako mogu ulaziti tako lako u more.
Da budem iskren ne znam niti ja ali od skoro dvijesto plivanja u zadnjih godinu dana nikad nisam osjetio nikakve naznake bolova ili ozljede. Gotovo da sam zavidan onima kojima je to glavni sport ili strast. Ja trpim gutanje slane vode, meduze, valove, štipanje hladne vode, treskanje koje me uhvati nakon duljeg plivanja u hladnoj vodi, plave prste i sve ostalo samo zbog toga što mi trčanje uopće ne uzvraća ljubav koju prema njemu osjećam. Skroz sam promašio sport. Gotovo kao prva ruska misija(M1 iz 1960.) koja nije niti uspješno poletjela već je završila negdje u sibirskim pustopoljinama.
Nema komentara:
Objavi komentar