Ja sam nakon nekoliko tjedana nule i dva mjeseca stanke otrčao nešto što sam na svom početku prije točno 6 godina zvao Easy run. To je bio jedan od prvih treninga koje sam zabilježio sa svojim novim Garminom FR 110. Tada sam trčao uglavnom na stazi kroz šumicu "Lungomare".
Iako nisam niti bio svjestan toga da je to bilo točno prije toliko godina ispalo je da sam trčao jako slično kao tada. Zbog ponovnog kvara novog sata uzeo sam posmrtne ostatke svog starog sata, uspio ga oživiti(napuniti i pokrenuti) i krenuo oko 8 na jedno kratko trčanje do obližnjeg Marsovog polja.
No tamo je sunce već pičilo, a bilo je par rekreativaca koji su karakterističnim hodačkim koracima kružili po stazi bivšeg hipodroma. Zato sam odlučio produžiti prema Verudeli. Osjećam se glupo kad nekoga stalno obilazim kao da se utrkujem ali ja niti nakon dva mjeseca pauze jednostavno ne mogu trčati tako sporo. Negdje kod "Ribarske kolibe" sam shvatio da trčim malo prebrzo jer je sat pokazivao samo malo preko 20 minuta kad sam prošao četvrti kilometar. Bol u peti je bila vrlo mala ali me brinulo što će biti poslje. Kod ozljeda nema onih spasonosnih pilula za poslije. Zato poslije je... nema kajanja. Pa sam se "junački" odlučio na povratak. Kako bi skratio vrijeme iritacije pete još sam malo ubrzao no nije moja krivica. Taj jebeni sat nema više kaišiće pa ga koristim kao džepni sat.
Čak i da ga nosim na ruci nebi vidio što piše na njemu, a da budem iskren i zabole me ona stvar. Naravno nemam više niti srčani monitor za njega jer sam ga dao kćerki, a FR110 ne radi sa novim tipom monitora koji imam.
No trčanje je bilo jako izi i da nema tih bolova u peti tko zna koliko i gdje bi sve trčao jutros.
Baš sam se zaželio trčanja. Kao na početku. Nema plana, neznam gotovo ništa osim onoga što osjećam. Nemam čak niti potrebu da sutra ponovo trčim. Ujutro ću vidjeti i odlučiti. Možda trčanje, možda plivanje, možda bicikla ili bicikla i plivanje ili svo troje.
Već danima me bicikla nekako odbija, a pogotovo nakon što je moj sin u subotu završio sa bicikle na traumatologiji. Doduše budala je vozila biciklu vraćajući se nacugan ko letva sa fešte. Ja sam ovih tjedana dosta vozio ali sam izbjegavao cestu i radije se drmusao po kamenjaku jer svašta sam vidio i doživio u samo nekoliko cestovnih vožnji. Danas me je čak i buraz zvao da idemo biciklama ali po cesti jer on sa trkačicom ne može po kamenjaku, a i prije tjedan dana je operirao šaku(karpalni kanal) pa nebi podnio treskanje i čvrsto držanje volana. Morati će sačekati drugu priliku. Ili ćemo oboje da vozimo tenkove ili neka mi posudi jednu svoju trkačicu. Pinarello ili Meridu(karbonsku) meni svejedno. Dekagram gore dole ne znači ništa jer ja imam bar deset kila manje od njega. Pa da vidimo čija .... ha, ha. Nema petlje ali još živi u uvjerenju da je bolji biciklista od mene. Više nisam siguran niti za plivanje ali tek kad ja odradim mali Ironman kao on tad ćemo znati. On je to obavio, a meni se to čini kao nešto što bi mi pomoglo da ponovo pokrpam ove pukotine u mom trkačkom tkivu.
Nema komentara:
Objavi komentar