Uvijek me je kopkalo zašto ljudi baš na početku godine donose važne odluke. To još uvijek smatram totalnim zajebom jer smo tada već neko vrijeme pod utjecajem pretjeranog izobilja hrane, alkohola, i uglavnom lažne dobrote. Odluke treba donositi kad se problem pojavi i to bez odlaganja, guranja glave u pjesak ili guranja problema pod tepih. Meni je obično taj period godine živa gnjavaža i jedva čekam da prođe. Niti sam veliki gurman, sve manje podnosim alkohol, gužvu po trgovinama i u prometu, a povrh svega je zima. Da bar živim na južnoj hemisferi bilo bi mrvicu bolje.
No usprkos tome ove godine sam i ja morao donijeti jednu važnu odluku koja bi mogla imati bitan utjecaj na moje trčanje. Odlučio sam prihvatiti posao koji mi je ponudio prijatelj ali on povlači povremena dulja putovanja uglavnom po zemljama bliskog istoka ili manje više vukojebinama gdje su veća naftna, plinska postrojenja ili gradilišta. Mada ću zapravo većinu vremena biti slobodan, nenajavljeni prekidi od nekoliko tjedana znače da neću moći planirati nikakve utrke pa se automatski poteže pitanje čemu uopće planirati trening. Obećao sam sebi i otvoreno rekao svom frendu da neću tako raditi dulje od godinu dana bez obzira koliko to bude primamljivo. Ako bude uopće. Za sada izgleda da ću možda ipak uspjeti odraditi koliko toliko pripreme za Beč i to će biti to za sljedeću godinu. Sve drugo leži pod gustim velom neizvjesnosti. No tako je zapravo sve u životu. Samo što mi mislimo da imamo predstavu o tome kako će se naš život odvijati.
Ionako me ovaj problem sa zglobom palca pa i išijas može zaustaviti u svakom trenutku. Iskreno rečeno kad se svako jutro probudiš sa istim problemom koji ne pokazuje nikakve znakove poboljšanja ne skačeš od zadovoljstva. Jutarnji elan je nula bodova i samo me navika na bol drži da se svako jutro ustanem i pokušam umanjiti bol vježbama i masažom. Već mi je normalno da ne mogu potrčati slobodno prvih nekoliko minuta. Kad se dobro zagrijem trčao sam brze intervale 10x200+5x400 m kao prije dva dana i 3:25/3:35/km bez problema ali kad počnem trčati prvi kilometar se mučim i na 6:00/km. To kao da nisu moje noge osim što iz nekog razloga osjećam bol u njima. Sad je već prošla cijela godina gotovo neprekinutog trčanja i umjesto da osjećam napokon malo značajnije poboljšanje kao da sam se previše zasitio. Stalno mi izgleda da je sve isto. Možda trebam opet jednu neparnu godinu malo pauzirati. Dobra strana dulje pauze je da ipak na početku osjećam konstantni napredak ali je i rizik da ću u tom napretku pretjerati puno veći.
Druga odluka se odnosi na ovaj blog za koji sam odlučio da bude manje osoban, a više stručan. Obzirom da više ne pišem za novine ubuduće ću kad nađem nešto zanimljivo napisati par riječi na blogu. Ionako moj trkački život nije u nikakvom smislu zanimljiv. Rijetko idem na utrke, ne trčim po nekim egzotičnim ili zanimljivim mjestima, nemam baš spektakularne rezultate ili bar napredak, a primjetio sam da sve češće kukam i nisam čak niti duhovit mada su mi navodno neki blogovi na početku bili duhoviti.
Znači nije baš sjajno ali nadam se da u Novoj neće biti puno gore ili kao što bi optimisti rekli nadam se da će biti bolje. Sretna vam Nova Godina.
Nema komentara:
Objavi komentar