Prošlo je ljeto pa i ono bablje iako ga čak i ja deficitaran sa masnoćom pokušavam uskrsnuti plivanjem u već priličnoj ledari. Lani sam imao izgovor jer nisam mogao trčati, a ove godine mi je izgleda izgovor da mi je teško trčati.
Sve kao da se urotilo da mi bude teže. Nije bilo dosta problema prije maratona već se trendovi nastavljaju. U četvrtak sam propustio trening zbog pogreba u Rijeci i cijelog niza okolnosti nakon toga zbog kojih sam došao jako kasno kući. U petak se opet ponovilo ali sa jednom malo ugodnijom obavezom no rezultat je na koncu skoro bio isti. Sin me pozvao na ručak i ja onako sa posla po mraku i na bicikli dopedalirao tamo da bi se vratio još kasnije pun kao trudna bracera.
Stalno sam imao osjećaj da se još nešto usrano treba desiti taj dan, a obzirom da sam bio na bicikli i prolazio sve kružne tokove od Šijane do premanturske bio sam siguran da ću negdje stradati. Kad sam došao kući bilo je već osam. Što sad? Stomak pun, mrak je odavno zarobio grad, a vlaga samo što se nije pretvorila u ljepljivu melasu magle. Onako kako sam bio obučen na bicikli tako sam otišao malo rastrčavati. Noge su mi bile teške, a disao sam na škrge i mislio kako bi trebao promijeniti naziv bloga. Umjesto da bude kao od mog prijatelja Bruna, "Lake noge" mogao bi biti "Teške noge". Negdje kod "Ribarske kolibe" sam zaključio da nema smisla da se dalje mučim pa sam okrenuo i možda malo požurio nazad. Na kratko mi se činilo kako sam malo olakšao i ubrzao ali mi se nije dalo gledati na sat koji je bio ispod dugih rukava. Nije bilo mnogo prometa i na rotoru za marinu Veruda sam prelazio cestu vidjevši da tek jedan mali žuti auto dolazi iz smjera grada. Bio sam na pješačkom nekih niti deset metara od rotora ali izgleda dovoljno daleko da me mali žuti ne vidi jer je naravno gledao samo lijevo i naglo dao gas ušavši u zavoj desno prema meni gotovo na dva kotača. Već sam bio na sredini kad sam shvatio .. o shit, naj.. sam od žutog. U maniru skakača u dalj odrazio sam se koliko sam mogao i uz pomoć adrenalinske pumpe doskočio preko metar na trotoar ali instinktivno pružajući desnu ruku prema malom žutom koji me promašio za desetak centi. Noge su zbog toga pošle previše naprijed, a j...ga nema pijeska za doskok pa sam koščatu guzicu parkirao na asfalt pokušavajući ublažiti dlanovima štetu koju će ona pretrpjeti. Žuti je stao deset metara poslije pješačkog, a iz njega je izletio dostavljač pizze kukajući ... oprostite nisam vas vidio ... meni je žao, ja nisam znao ... Neki prolaznik je skidao svece i općenito vikao na njega, a ja sam pomalo u šoku mislio samo na jednu stvar. Jesu li noge ok? Dlanovi su bridjeli zarovavši asfalt ali misao je samo tražila noge. Ustao sam se niti ne pogledavši tipa mrdnuo dva tri puta nogama i slavodobitno zaključio: nema štete, što se čeka ova pauza će mi samo pokvariti ionako jadan prosječan tempo. Preko ramena sa mu dobacio nešto kao: sve je u redu nisi me zakačio i otrčao prema kući. Nakon kilometra počeo sam osjećati da me peče na desnoj strani dupeta ali i boli na lijevoj, a nije dolje gdje me uvijek malo cima išijas. Srećom brzo sam stigao kći i do jutra je sve izgledalo ok. Morao sam staviti gazu na onu oderotinu na guzici desno i led na ručni zglob ali to me ne pila mnogo jer ionako ne trčim rukama. U subotu sam se probudio sa bolnim donjim dijelom leđa i sad već vidljivim hematomom na lijevoj strani skroz blizu trtice, te natečenim lijevim zglobom na lijevoj ruci. Vani je opet bilo malo sumaglice i zamalo da sam pao u napast da ponovo preskočim trening. No navečer idem na feštu za martinje kod prijatelja znači da u nedjelju možda neću moći računati za neko ozbiljno trčanje. Da ne pretjeram odlučio sam napraviti samo laganih 15 kilometara na Drenovici i to odradio kako takozvani "objektivni pokazatelji" kažu relativno dobro ali uz stalni osjećaj težine u nogama. Išijas kao da se nije usudio izaći na dvoboj sa već dovoljno bolnim hematomom na istoj strani kojeg sam osjećao svaki korak ali mi uopće nije smetao. U svakom zlu ima nešto dobro.
Nema komentara:
Objavi komentar