Ponavljanje je majka mudrosti

  Nisam baš ovih dana bio na ti sa trčanjem pa sam malo sređivao podatke o mojim prijateljima iz kluba. Pogotovo onima koje treniram. Izgubio sam nit zbog priprema za Ljubljanski maraton i sad treba nadoknaditi propušteno da bi krenuli dalje. Zadnjih par mjeseci nisam imao mnogo onih koje sam trebao pratiti jer se društvo pomalo rasulo zbog obaveza, zdravlja, i svega pomalo. Ona grupa koja radi po općenitom planu što sam ga složio za klub je odradila sve jako dobro. Iako je teško reći koliko je to dobro jer su neki trčali prvi put maraton ali izgleda da su svi zadovoljni. Zapravo svi koji su me poslušali su prošli dobro. No uvijek ima iznimaka, pozitivnih i negativnih naravno.
Opet sam imao priliku da vidim kako pravilno odabrana strategija u dugim utrkama uvijek izvuče maksimum onoga što možemo u tom trenutku. Nema veze koliko ste spremni ako pogrešno odredite tempo malo toga vas može spasiti od "lošeg", a ponekad i katastrofalnog rezultata. U našem klubu i oko njega(lokalno) se nakon Uljanikove utrke bila razvila polemika oko jedne mlade 17 godišnje trkačice bez ikakve trkačke povijesti koja je na toj utrci potpuno iznenađujuće pomela sve u konkurenciji žena i mnogih muškaraca. Mislim da sam je nekoliko tjedana prije te utrke primijetio kako dosta žustro trči na stadionu ali nisam imao pojma tko je i odakle. Sad nastupa za naš klub i bila je u Ljubljani te na svom prvom polumaratonu istrčala 1:35:43. Za nekoga tko nije nikad trčao, a po priči Ozrena koji je poznaje stvarno nije, očigledno je da ima talent za trčanje. Neki sumnjaju u to da nije trenirala međutim ja ne vidim kako bi bilo moguće u malom gradu kao Pula sakriti takvu činjenicu. Meni zapravo nije bio toliko impresivan taj rezultat jer nemam osjećaj koliko u tim godinama treba trenirati da se trči takav rezultat. Ali način na koji je ona to istrčala priča jednu sasvim drugu priču. Suprotan primjer tome je moja kolegica u klubu skoro mojih godina(jedna manje) koja je neosporno veliki talent ali nema da se tako izrazim pojma o trčanju i da budem iskren ne mari mnogo zbog toga. Već dvije godine za redom je bila treća u kategoriji "H" na polumaratonu u Ljubljani. I uvijek joj fali malo da bude druga ili prva. Koliko god mi je bilo simpatično kako je ove godine sa širokim osmjehom rekla: "trčala sam slabo ali srećom i ostale su trčale isto tako ..." ipak me malo ljuti jer znam da je puno bolja od tog rezultata. Neke jednostavno ne možeš trenirati jer se ne daju. Migolje se i rade po svome. Neće ni da čuju za sat, a kamoli što drugo i što da im radiš. Kad sam nakon ozljede htio testirati koliko sam sposoban trčati otišao sam na utrku "Wings for Life" i prve kilometre trčao sa njom pustivši sve one nadobudne da odu ko svinje za napojem naprijed. Morao sam je stalno štopati jer je htjela krenuti sa 4:30 po kilometru. Pa koliko luda ženo misliš da možeš pretrčati u tom tempu u jedan popodne na skoro 30 C. Ona nema pojma da bi tim tempom prešišali i Pakoštane gdje je iz zajebancije rekao da će me čekati Igor. Jedva me poslušala ali kad se malo smirila i kad smo dostigli one nadobudne, našla je ekipu sa kojom može trčati, a ja sam odmakao. Njena dužina je bila peta u svijetu u toj kategoriji i naravno prva u Zadru ali bi vjerojatno pretrčala i više da nije malo šetala sa staze kako bi popričala sa nekim njenim vršnjakinjama ili pila vodu. Ona nije uopće znala kavo je pravilo utrke i da će je auto sa antenom za očitanje čipa stići. U Ljubljani je krenula isto tako. Prvih pet kilometara dvadeset sekundi po kilometru prebrzo! Drugih pet još uvijek 9 sekundi po kilometru brže od prosjeka utrke i nakon toga sve sporije: 7, 12 da bi se zadnji kilometar raspala i trčala skoro 40 sekundi po kilometru sporije od prosjeka. Školski primjer kako se ne trči, iako vidim da nije jedina. 
Ta nova mlada trkačica koja prema svemu sudeći nema nikakvog iskustva možda niti predznanja o trčanju(u ovo drugo nekako sumnjam) je trčala prvih pet kilometara malo previše rezervirano ili je to bila posljedica gužve na početku. Ne znam jer nisam sa njom još pričao iako je preko Ozrena izrazila želju da joj na neki način malo pomognem oko trčanja. Znači prvih pet sporije čak 25 sekunda po kilometru od njenog prosjeka. Ali je zato svakih sljedećih pet kilometara ubrzavala i trčala brže za: 5, 6 i 9  sekundi po kilometru brže od prosjeka. Da bi zadnji kilometar trčala čak 16 sekundi brže od prosjeka. Ja sam mislio kako je mojih 10 sekundi brže od prosjeka na kraju polumaratona u Crikvenici bilo nešto, vau ... finiš. Dao bi sve da vidim kako je to izgledalo ali nisam mogao naći čak niti jednu sliku male Tamare. 
To se zove "negative split" i tako se to radi. Tako je jedini od naših još trčao Dražen uz pomoć "zeca" Igora koji je fantastično dozirao tempo do gotovo dvadesetog kilometra kad je Dražen ipak malo više potegao obzirom da Igor nije trenirao neko vrijeme. Zato je i napokon trčao brže od 1:30 i to bez da se vozi u hitnoj kao lani. Ja sam na maratonu pokušao biti discipliniran i držati se tempa 4:30, ali me u prvom dijelu previše vukao Slaven pa sam ga nakon nekog vremena pustio. Poslije sam šarao možda zbog silnih polumaratonaca koji su stalno mijenjali tempo i zbog varljivog osjećaja da možda mogu brže. Nisam puno fulao ali na kraju je "split" ipak bio pozitivan oko 30 sekundi. Za utjehu to je duplo manje nego prije dvije godine. Samo trebam još par puta ponoviti maraton i sve će jednog dana doći na mjesto. Ponavljanje je majka mudrosti ... kažu