Kad bi ukratko opisao moj trenutni život to bi bila haiku poezija od samo jednog stiha i dvije riječi: "Pokvareni ringišpil". Kako haiku poezija zahtjeva ipak nekoliko fraza od kojih jedna treba opisivati i godišnje doba to bi proširio pa bi možda moglo da prođe ovako:
Pokvareni ringišpil
Smrznuta cipela škripi
(haiku pjesma nepoznatog trkača)
Eto biti pjesnik je p...in dim, dodao sam čak opis zime i trčanja.
Kao svaki pravi ringišpil vrteći se u krug opet sam se vratio nazad nakon početnog optimizma i laganog poboljšanja. Bio sam gotovo siguran da ću taj tjedan nakon Nove godine odraditi prvo dvocifreno trčanje.
Sav sretan, prvog prvog u petak za koji sam provjerio da nije bio trinaesti u Draženovom društvu krenem ponovo na Drenovicu istim tempom kao što sam to trčao sa burazom tjedan dana prije. Nema gledanja na sat, nema žurbe, jedino je jezik radio intervale i ubrzanja. Toliko toga je bilo za ispričati, a znao sam da će ta dva kruga završiti dok kažeš odmah. Tema je uglavnom bila vinska, a inspiracija zbog prethodnih fešti nije nedostajala. Još smo malo dovikivali zadnje misli kad smo se razišli jer je sve nekako prekratko potrajalo. No jaku želju da još napravim jedan krug sam disciplinirano odbio jer sam planirao to za nedjelju. Kao ono dužina od oko 11 km, bog te neće što sve ovih dana ne zovem dužinom. Kako je krenulo to će biti i dječja utrka na 600 m!
Iz znatiželje sam nakon povratka kući pogledao Garmina i bio ugodno iznenađen jer osim što je tempo bio identičan kao prošli tjedan puls mi je bio full nizak. Ipak jezik ne troši toliko ili je moj dobro izvježban.
Prerano sam se poveselio jer me istu noć probudio moj noćni poznanik. Svako okretanje i ležanje na boku izazivalo je tupu bol u cijeloj zdjelici kao da je sve zdrobljeno. Opet preskočih skoro tjedan dana, a kako se ovaj put bol relativno brzo povukla odem ja u četvrtak poslije posla po laganih pet šest kilometara.
Dan je začudo bio lijep za razliku od svih ovih zadnjih slinavaca. Što zbog straha, a kao fol jer me ne zanima nisam opet gledao u sat nego sam ga zakopao pod rukav i krenuo. I opet me onaj zglob malo prcao u mozak ali kratko. Možda stvarno to ima veze sa tenisicama jer sam ovaj put uzeo "adidaske". Biti će ipak da je po onoj: "lošem k..u i dlake smetaju". Sve bi zapravo bilo u redu da kasnije nisam vidio puls koji je bio otprilike kao kad sam nekad trčao tempo oko 4:10/km ali sad je prosjek bio mizernih 5:55/km, tko ne zna rekao bi tri puta odlično ...555!
Nemam pojma što se događa ali bar mi nije poslije trčanja bilo gore što se tiče bolova u preponama. Zato sam preskočio samo petak i u subotu malo pretjerano obučen još i sa kabanicom otišao ponoviti onaj đir po Drenovici ali ovaj put sam. I bez laprdanja jezikom puls je za gotovo isti tempo kao prethodni petak bio veći za 12 otkucaja u minuti! Lako za puls, možda sam bio uzbuđen jer ... zaboravio sam zbog čega ali preko noći se vratila i bol gotovo isto kao prošli tjedan, karamba :-(
Tražim neko dugme da zaustavim ringišpil i vičem: ".. ej šoferu kondukteru zaustavljaj vraćam kartu"(znate tko je pjevao ovo ... ne? Sram vas bilo). Nema šanse, mora da je pokvaren pa mi ostaje samo da se i dalje vrtim ... dokle?
Kad bolje razmislim sva je sreća da nisam na pokvarenom "roller coaster-u". Osim što bi stalno išao dolje još bi se i usrao ko grlica!
Nema komentara:
Objavi komentar