Nervoza

Jeste li vi nervozni ... ja jesam. Bar sam bio u srijedu kad sa krenuo u Ankaran na pregled kod ortopeda. Nitko ne voli doktore čak ni one jako simpatične kao što je to bio ovaj kod kojeg sam bio. Još nervozniji sam bio zbog kišurine koja me pratila sve do slovenske granice usprkos prognozi da će kao biti ok. U sve se još uključio moj sin sa komentarima o mojoj vožnji kao ja vozim ovako, onako ... j..te oba auta koja sam ja vozio desetljećima on je umirovio u niti godinu dana zabijajući se u zgradu ili drvo. Moja žena još ne može prežaliti našu prvu "bubu" koja je uspjela poživjeti 30 godina dok je nije dohvatio nesuđeni vozač "rally-ja"! Za golfa sam već znao da nebu trajao dugo. Uglavnom kad sam ušao u kliniku primijetio sam da me ništa ne boli osim išijasa koji mi je cijelim putem kljucao guzicu. Ništa ... nula bodova i što da kažem dobrom doktoru?

Ispričao sam cijelu štoriju i donio sve nalaze od prvog snimka križa od prije 20 godina.

Nakon svog testiranja i pregleda slika kukova u svim mogućim osama koje je odmah napravio nije našao ništa osim osjenčenja na simfizi koja ukazuju na "ostiitis pubis" i koja je jedino boljela na pritisak. I on je ostao malo bez teksta jer kaže da nije nešto tako imao. Testirao je i iliopsoas i ništa ne ukazuje probleme koji bi izazvali takve bolove. Predložio je neku terapiju samo ne znam gdje ću to moći kod nas uopće obaviti, laser i UZV terapija. Pa na red kod fizijatra ću doći tek u januaru! Na kraju sam bio skoro zadovoljan jer "kukići" su super i kaže da ću sa njima proći još puno kilometara! Kontam sutra je praznik i mogu malo otići trčati pošto me skoro ništa ne boli.

 

 

Kua ujutro se zbudim sa bolovima ali "samo" u aduktoru i išijas i onaj j.. zglob što sam izvrnuo još u petak i subotu. Samo tri stvari me bole ma krasno ipak sam na kraju otišao na stadion i našao na zatvorena vrata. Praznik je ... ali me to nije spriječilo da uđem i otrčim sa Brunom malo laganini kilometara uz bol u zglobu čvrsto stegnutim elastičnim zavojem i bolove u lijevom kuku i aduktoru. Trebalo je 5 kilometara da bol napokon popusti ili da ja otupim, nisam više siguran. Možda je razgovor sa Brunom i fra Tomom koji se pridružio omeo percepciju bola. Svejedno jer sve je noćas opet navalilo kao da sam otrčao Plitvički, znači jovo nanovo, e jesam mona! Bar nisam nervozan već rezigniran za utjehu.