Opsadno stanje

 Bilo je jako kasno kad sam stigao u Dammam i srećom na aerodromu je sve prošlo glatko i bez drame. Vozač sa ceduljom na kojoj je bilo moje ime je već čekao na izlazu i odmah je dio nervoze nestao. Obzirom da nisam imao nikakvih informacije gdje sam smješten ili kome da se javim u 2 sata ujutro nisam baš bio jako sretan. U jednom od onih ogromnih GM-ova je treštala afrička pop muzika, a on je vrlo glasno pjevao no meni nije smetalo uopće jer je veseli afrički ritam odudarao od dosadnog pustinjskog pejsaža nagrđenog cijevima i žicama. Dobro da je bio mrak jer okoliš liči na one scene iz filmova Mad Max ... Kod ulaza u hotel u središtu ničega odnosno industrijske vukojebine počeo je slalom vožnju između betonskih prepreka koje su uvod u usku prometnicu ograđenu betonskom i bodljikavom žicom. Iza nje je pet metarski zid, a iza njega je hotel i kompleks rezidecijalnih objekata. Na ulazu se iako vozač očito poznaje čuvare auto temeljito provjerava sa svih strana, ispod, izvana i iznutra. Kao da je opsadno stanje. Na ovo ću se morati naviknuti svaki dan i na poslu. Gdje god se mrdaš treba dozvola. Ulaziš i izlaziš iz auta, predaješ sve na pregled, negdje možeš sa mobitelom, negdje ne možeš .. ma živa kenjaža. Laptop mi je bio cijeli dan na skaniranju da bi mi tek sutra dan naljepili naljepnicu, ok za upotrebu. Oba instrumenta koji mi trebaju na poslu nisu prošla provjeru jer ne odgovaraju nekom njihovom standardu. J..ga sad ako želim znati koliki je napon mogu gurnuti prst i .... Prvi dan sam ipak ranije stigao sa posla u hotel pa je još bilo vremena da prošetam unutar tog zida i vidim dali se može tu trčati. Zapravo oko zida postoji staza, malo krivudava zbog nekog zelja koje tamo raste ali je od tartana tako da je ugodna za trčanje. Ima ukupno nešto manje od kilometra. Bolje nego stadion ako izuzmem nagla krivudanja i neke prelaske cesta. Zato sam odmah prije večere odradio kraće trčanje, nešto više od 8 kilometra. No nisam znao kako da se obučem pa sam stavio duge gege što se pokazalo pretjeranim jer temperatura je bila veća od 21 C. 

U svakom slučaju to je dobra stvar iako sam se nadao nekom ljepšem mjestu ili kakvoj šetnici uz more za trčanje. Osim toga hotel ima lijepi "gym" koji radi 24 sata pa ću izgleda opet trčati kao hrčak na traci. 
Na posao odlazim rano ujutro. Već u 7 nas čeka šofer, a vraćam se tek u 18 kad je već mrak. Staza je doduše osvjetljena ali nebi htio da me zaštitari upucaju misleći da sam neki element. Da ne spominjem pravu riječ jer možda prate što pišem on line. 
Ovo pišem iz ureda jer zapravo nemam uopće više što raditi osim čekati još nekoliko dana da netko bude spreman da zavrtimo taj jebeni motor, tih jebenih pumpi. Zapravo cijeli dan upoznajem nove ljude i moram ih detaljno upoznati sa time što ikako ću raditi, a je ne kužim koji su oni elementi u lancu klijenata kojih ima bar pet. Sutra je petak, juhu moći ću trčati ujutro oko zida. Iako do utorka sigurno neće biti moguće ništa raditi svaki dan moram biti tu u nekom kontejneru okružen nepreglednim nizovima cijevi, tankova i tornjeva. Naravno i pjesak je posvuda, užas.