Zateklo me sa spuštenim gardom sve ovo što se zadnjih(već) dva tjedna događalo. Kao da sam malo zakunjao ispred "teve", a netko se poigrao sa kalendarom. Uopće mi nije jasno da je sve to prošlo. Na tržnici šparoge, a proljetne utrke koje uopće ne pratim samo se redaju. Ozi me zove: "... znaš Ivan je išao 1:19: 48, a Slaven 1:22:19 ..." koji k..., a ja mu rekao da odradi laganini samo da malo testiramo koliko je spreman. Kako sam zaboravio na Goriciju? Možda i nije čudno oko mene samo neka frka, boleštine, problemi. Ne ide mi se niti subotom sa frendovima na pivu jer tema je ... jebo te ne kužim ništa od tih silnih latinskih naziva za kojekakve boleštine. Umjesto na završnicu "zimske" ja u bolnicu i to u tri posjete ali sam nakon prve odustao i u šoku izašao na usranu kišu koja je eto opet morala da još malo dosoli. Inače je izgled tih naših bolnica bolestan, a frenda čak nisam isprve niti prepoznao iako sam zagledao u sobu koju su mi rekli. Ostala je samo prazna ljuštura ljudine kojeg ništa nije moglo nadjebati. Odmah mi je kroz glavu proletilo sve od srednje do unazad par godina. On i Tusta zagrljeni, a iz njih ori: Balkane, balkane balkane moj budi mi ... Opet će biti skupa, uskoro.
Taj zadnji tjedan prije puta kao da je netko poništio vrijeme. Terapije, bolesti, sranja, granja jednostavno sve se nabilo u jednu desetinku sekunde. I već sam na putu za Italiju, a ono mokro govno pada li pada.
Nikad stići do te jebene Bologne. Izvodio sam sve "kamasutra" poze u vožnji. Desna noga u zraku, lijeva na gasu, ruka pod guzicom, kušin iza leđa, kušin pod guzicom, guzica u zraku(most), vožnja u polu čučnju, sic nabijen na "šoferšajbnu", sic u prtljažniku, a ništa ne pomaže. Na svakom jebenom "autogrilu" stajem, jedem, pijem, šoram. Napunio sam prtljažnik vinima. Jebi ga akcija: tri boce Sangiovese za 9,99 eura, a znam da merita. Onda još za svakog frenda po nešto i skupi se toga. Osim beskonačnog puta, beskonačni tjedan sa talijanima, beskonačne diskusije i radno vrijeme, beskonačne večere i razgovori koji prelaze moje govorne sposobnosti. Ne jezične već jednostavno oni tako pričaju. Svi u jedan glas, svatko svoje. Pitaju te ali ne čekaju odgovor jer je netko načeo neku drugu temu. Ako si iole pristojan samo sjediš, a pogled ti skakuće ko na teniskom meču: lijevo, desno od jednog do drugog pripovjedača. Samo nije tako jednostavno ovdje igra cijeli nogometni tim i to svatko za sebe.
Bar u povratku nije padala kiša i išijas se dosta smirio, pa sam stao samo tri puta. Ops, četiri puta jer sam osim špeže prije granice stao i u Kopru da pokupim neke frendove iz Ljubljane, a oni su naravno kasnili. Dva puta sam obišao Tuš. Uglavnom sportske dućane i zaključio kako je sve za trčanje preskupo i bez veze. Čini mi se da sam mogao obići cijelu galaksiju u nekom od "Star Wars" brodova prije nego što sam stigao do Pule. Bar da taj put ima toliku kilometražu koliko mi se činilo. Zaradio bi brdo para jer mi firma plaća kilometražu. Ovako će biti za kikiriki i pivo. Eto sad je već sredina tjedna i od kad sam se vratio sve se opet ubrzalo skoro do brzine svjetlosti. Vidim prošli su i Brijuni. Izgleda ponovo bez nekog većeg lokalnog interesa. Vjerojatno ne bi ni primijetio da me Ozi nije obavijestio i da se Robiju nije desila velika nesreća. I to me pogodilo. Ne samo zbog toga što je njegov otac još i mlađi od mene ili što mi je on prijatelj kao što je to Ozi. Jednostavno od kad je lani istrčao onaj “Wings for Life” osjećam prema njemu neku vezu. Može biti i zadnji za mene nema veze. Tada je napravio stvar koju samo veliki trkači mogu, čak i da je jedan put u životu i to je dovoljno. Uostalom opet je i na Brijunima bio prvi bez obzira na sve.
I dalje jurim bez kontrole i čekam poziv na magnetnu rezonanciju nakon čega ću znati ima li pilota u kabini ili nema. Nadam se da će se to riješiti do dolaska mojih unuka za Uskrs pa da malo prikočim tih deset dana da mi ne prolete prebrzo. Poslije toga ili ću trčati ili ću nasapunati moje ronilačko odijelo i probati do jeseni doći u formu da opet mjerkam ribe preko nišana. Tamo pod plavim pokrivačem sve se odvija sporo kao u “slow motion” filmu. Eto rođo(Ante) drži fige da ne mogu više trčat, pali motor i namaži gradele.
Nema komentara:
Objavi komentar